Izdvojeni

Maslina

Da. Dug život nije blago, to je prokletstvo dato da nas kuša da što više grijeha činimo. Ali čovjek ne zna šta je za njega bolje. e else is already taken.

Dug bi moj život, umorih se. Nekome je san da živi dugo, a moj je meni teret, prokletstvo.
Ni sama ne mogu da odredim tačan datum svog rođenja, ali se sjećam da je kraljica Teuta obilazila moje stablo kada je prolazila sa vojskom, i odmarala se pod krošnjama drveća.
Tada ne znadoh da će moj život biti poput usuda, dug. Da svemu budem svjedok. Da uz ljepotu gledam i tugu, jad. Ratno razaranje koje iznova i iznova uzima živote i onih koji umru i onih koji ostanu.

Toliko lica vidjeh. Toliko je bilo vladara, smjena vijera, vojski. Sjećam se da su ljudi pod krošnjama mojim pričali o golemom carstvu Vizantijskom. Tada začuh prvi put zvonjavu crkvenih zvona.
Još pamtim mnoge ljubavi, među njima Vladimira i Kosaru. Ovuda vidiš, pokaza drvo, ovuda su projahali konjima zaputivši se u planine. Kako su se samo voljeli. Tugovah dugo nakon njihove smrti. Da, zar se čudiš da i drvo ima osjećaje?

Kasnije su dolazili jedna za drugom vladarske kuće. Vojislavljević, i njihov hrabri Bodin, jedva je iz zatvora pobjegao. Oženiše ga ženom koja ne bi odavdje, s početka je ništa ne razumjeh al’ bi lijepa Jakvinta i dobra bi.
Nemanjići, Balšići, a onda za njima mlečani surovi, Brankovići.
Tada kada sam već postala dovoljno odraslo i zrelo drvo, novi vjetrovi dunuše i sa istoka dovedoše narod drugi, turcima ih zvaše.
Narod ko narod, nije ih prihvatao, ali malo po malo, naučiše da žive skupa. Poprimiše običaje, vezaše se za ovdašnji živalj. Lijepo bi tad.
Drugačija kultura uvijek bude teško shvaćena, ali ljepota je u različitosti. To nas sve čini bogatima.
Taman kad se na njih navikoh, uživah u onom mirisu šerbeta, duvana, kafe, u melodijama njihovih tužnih instrumenata, kad navališe neki hladni sjevernjaci.

Onda se ovdje mnogo krvi lilo.
Koliko majki gledah gdje oči svoje kasapiše od tuge. Krvlju se ova zemlja topila.
I ja stradah dva puta od vatre. Zapališe me bezumnici. Nekad pomislim da bi bilo bolje da onda stradah, ali Bog imaše drugi naum.
Ljudi ovdašnji počaše da obilaze oko mene. Ja im postah sveto drvo kako čuh.
Tu se miraše, tu žene nerotkinje šetaše u krug, oko mene ne bi li zanijele. 

Ovaj kraj živnu opet. Nanovo i ja sa njim.
Dadoše ime ovom gradu, rekoše da se od sad Bar zove.
Čudnoga li imena. A ja pamtim kad je bio Antibareos. Nekako ljepše zvuči, ali eto, kralj ondašnji reče tako.
Uz krv i suze opet nanovo krenuše ljudi živote.
Zar ovdje mira nikada biti neće?

A u isti dan u isto vrijeme znavaše crkovna zvona da zvone i mujezin ezan da uči. Kakav spoj suprotnih a opet istih. Nikada nisam ni razumjela razlog njihova bojevanja.
Ali eto, ljudi odvajkada misle da znaju sve i imaju neko bogomdano pravo da o svemu odlučuju.
Kradu jedni od drugih sreću, živote, imetak, pa pomislim da su gusari ondašnji i bili bolji, oni znavaše zašto se bore.

Poslije toliko dugog života da li naučih mudrost neku?
Da. Dug život nije blago, to je prokletstvo dato da nas kuša da što više grijeha činimo. Ali čovjek ne zna šta je za njega bolje.
Da li sam srećna sada? Pa naučila sam da budem. Dosadno mi je u većini slučajeva. Sve vidjeh, čuh, osjetih i ništa mi više srce radošću ne ispunjava.
Stajaću dokle budem potrebna ljudima. Naučih od njih svoju korist. Možda mi ipak zalud život ne prođe?

Prćija

Ne valja požurivati sudbinu. Ona ide svojim tokom, uvijek dalje.
Čovjek, parče mesa na rođenju, lešina na kraju, šta on može uraditi da je promijeni, ako nije u stanju da promijeni sebe?

Gordo li samo korača taj homo sapiens, misli ima pravo da gospodari životom, smrću. Misli da je vlasnik Svijeta.
A nekada, malo mu je i ovaj, on bi više, dalje.
Pa sudbina opet uzvrati tom gordom lešinaru; čovjeku.
Iako ima mnogo krvi na rukama, iako griješi, i dalje misli da je sve podređeno njemu.
Odakle ta oholost? Da li je ona grijeh, kušnja ili pak kazna koja nas neminovno vodi u propast?

Iz oholosti sve proizilazi.
Ali kao da je tom stvoru malo pa se još i osili i postane pohlepan. Sve mu je malo. Kao onom caru željnom zlata..
A ja znam jednog oholog i pohlepnog. Znam, malo je reći da znam, ja sam taj.
Da bi ste me upoznali moram vam reći svoju stranu priče, ali, bojim se.
Znam ja kuda će vaše misli ići. Svaki od vas će me opsovati, reći će:
-Pih, i ovo se čovjekom zove?
U pravu ste, ali nisam ja kriv.Nisam.
Valjda jer sam tako odrastao. Otac je napustio majku a mama… Ona je bila bolesna, znate,živci, ludilo. Često su nam dolazili bijeli mantili u kuću. Nekada je nije bilo po dva mjeseca. A ja sam ostajao na milost komšiluku.
Kako mi je svaki zalogaj hleba bio gorak.

U početku su me žalili, tetošili mi ali navikoše se da je majka često odsutna pa sam im postao smetnja. A na kraju sam morao da vratim tu dobrotu jer vode računa o meni.
Da, ako se pod njihovom dobrotom smatraju batine, glad, izrabljivanje.

Imao sam jedanaest godina kada sam pobjegao iz tog košmara.
Nisam ni znao gdje bih, samo sam išao pravo.
Krio sam se. Mislio sam doći će po mene ti vragovi. Kastige.
Izbjegavao sam sva poznata mjesta.
Danju je bilo lakše. Nekad bi mi neki čovjek dao pola svog sendviča, nekada neka djevojčica komad pite, ili zalogaj voća.
Danju je bilo lakše jer sam se igrao u parku sa djecom koja su došla iz škole.
Ali noć..
Noć je bila moj pakao. Ne samo što nisam znao gdje bih zaspao već sam se plašio da me neko ne povrijedi. Izbjegavao sam ljude, njihove poglede. Naučio sam da budem neprimjetan.
Katkad bih prošao pored nečije kuće i zastao pored ograde. Posmatrao sam.
Gledao sam te porodice koje žustro raspravljaju za stolom. Smiju se. Djeca se gurkaju među sobom. Nekada plaču jer im se ne sviđa to što ima za pojesti.
Tada mi na pamet padne mama.
Misli li na mene, barem ponekad? Ne mora stalno, ali eto. Sjeti li se nekada da ima mene? Ili je njen um zauvijek zarobljen u kandžama ludila. Volim je iako joj nema spasa. A sve bih dao samo jednom da me zovne „sine“, možda i da me pomiluje po kosi. Eto, samo to.
Moj san se nikada nije ostvario. Mada, život me odnio dalje.
Da bih preživio skupljao sam gume i nosio ih vulkanizeru. Plaćali su slabo ali dovoljno da imam za par dana.
Odrastao sam bez prijatelja.
Valjda jer nisam vjerovao nikom. Živio sam sam u maloj sobici koja nije imala ništa osim kreveta, komode, stola i stolice. Navikao sam na samoću ali sam se bojao da spavam. Uvijek sam sanjao da me otimaju oni vragovi.
A samo nekada sam sanjao mamu. Dolazila mi je u san, da me poljubi. Nekada je plakala jer sam daleko od nje i ne može da dođe, zvala me .

Nisam se obrazovao ali sam uvijek znao lijepo da govorim. Pogotovo sa ženama, tu sam bio vrlo uspješan. Visok, plavih očiju, krupan i mišićav. Često su me zvale k sebi. Većinom udate.
Uživao sam, kao i svaki drugi muškarac.
Naučio sam tri svjetska jezika od jedne udovice. I odlučio sam da odem u svijet.
Tamo me nisu poznavali pa sam stvorio sliku o sebi da sam vrlo sposoban momak.
Zaposlio sam se kao prodavac preko dana. Noću sam posjećivao kazino na ćošku. Volio sam rizik. Volio sam taj svoj poriv.
Što sam više novca stavljao u aparat to sam više gubio, ali sa namerom da uvijek uzmem više. I bilo je tako.
Obogatio sam se, ali mi je postalo malo. Želio sam da pripadam većem društvu. Da postanem klasa, elita.
A kako to da uradim?
….
-Ma slušaj šta ti kažem, puna je love. Šta te briga, zatvori oči. Smijao se poput majmuna. Valjda jer je ličio na šimpanzu.
-Nema šanse!- vikao sam
-Ma ajde, nije ti prvi put da si zbog novca sa ženama.-podbadao me je
-Ali neću da se vraćam nazad. Otišao sam od kuće. Nema šanse.
-Dobro, ali zar ne želiš da se vratiš kao bogataš i tako zatvoriš labrnje tim skotovoma?- pitao me
Razmišljao sam.

Odlučio sam da se vratim. Ali ne bilo kako. Morao sam da kupim dobar auto i odijela. Dobar sat.
Dok sam kupovao kartu, prožimala me neka zebnja.
Valjda čovjek gdje god da pođe, vuče ga dom. Ali, mene nije vuklo. Nisam želio nazad. Kako li sam sebe uvalio u ovo?
U luci, onakvu kakvu je i pamtim, čekalo je dosta ljudi. Mene nije čekao niko.
Isti vazduh, isto sunce.
Dok sam čekao auto, popričao sam sa lučkim radnikom. Dosta se toga zbilo u ovom gradu. Novi ljudi, nova politika.
Nisam htio da pođem u stari kraj. Iznajmio sam sobu u hotelu na par dana.
Došlo je vrijeme da pozovem oca djevojke koju ću oženiti. Valjda da se vidimo prije svadbe, kako red nalaže.
Nije mi se išlo, ali morao sam.
Novac, samo sam o tome mislio.
Istrpi je godinu dana i kraj.
…..
Otac, krupan velike glave, domaćin. Ali čim sam ga vidio znao sam koja je to fela. Ni malo naivan čovjek. Mutan, sa još mutnijom prošlošću. Mi slični se odmah prepoznamo. Rekao bih da je i on isto mislio za mene.
Upoznao sam ženu, priprosta neuka žena ali nasmijana. Izrodila je dosta djece.
Kuća je bila velika, enterijer je djelovao skupocen. Znate one ljude koji skupljaju slike jer su skupe, a knjige po policama jer se boje slažu sa ostalim ukrasima, ovo je jedna takva kuća.
-Ala sam se uvalio, pravo mondeno društvo, nasmijah se.

Nakon protokola i dosadne priče red je bio da upoznam buduću gospođu.
Izašla je sa tacnom u ruci i nosila kafe.
Pažljivo sam je posmatrao. Nije bila lijepa, a ni mlada. Nekako obična, mutava i sramežljiva.
……..
-Uzimam. Rekao sam glasno a u sebi samo što nisam zaplakao od muke. Zar ovu spodobu da gledam pored sebe? Mada, ubrzo je zveckanje novca razminulo te moje crne misli.
………
Došli smo kući. Znam, reći ćete da dam skot, neću čak ni da se branim.
Nismo se ni skinuli a ja sam rekao da ćemo završiti obaveze prve bračne noći a nakon toga će spavati u svojoj sobi. Da me ne pita gdje idem i da mi da na raspolaganje novac koji će uzimati od oca. On mora da me uvede u svoje poslove i društvo a ona ako zucne, rekao sam da ću joj razbiti svaku kost u tijelu.

Malo je reći da je odnos bio mučan. Što meni jer jer nesnošljivo ružna, što njoj jer je plakala zbog mojih riječi.
Jadnica, ostala je trudna. Ni u ludilu nisam htio da imam djecu sa njom. Kada mi je to saopštila, još uvijek onako zaljubljena uz pritajenu i tihu nadu da ću se obradovati i da ćemo biti porodica, slomi se kad joj rekoh da skloni dijete.
Skloni, i sad se pitam otkud taj izraz „skloni“? To nije stvar pa da se skloni, živi je stvor. Ali mi muškarci smo drugačiji.
Žena voli svoje dijete ma od koga da je i kako god da je začeto, muškarac ne. Ako ne voli ženu, ako je prisiljen da je oženi, ne voli ni to dijete. Ne zato što osjeća mržnju, dijete nije krivo, već zato što ga podsjeća na svoju grešku.
Greška, to je bila ta beba. Insistirao sam i nisam želio da čujem za to, dok ona nije učinila ono što samo majka može da bi zaštitila nerođeno čedo.
Pala je na koljena pod moje noge, obuhvatila me obijema rukama i prislonila čelo na moje kućne papuče. Tek tada sam vidio kako je mala i mršava.
-Preklinjem te kao što niko nikog nije. Bog mi je svjedok da te volim iako sam za tebe samo komad namještaja. Učiniću sve što želiš ali mi ga ostavi. Ostavi mi dijete. Jecajući i grcajući dodade:
-Uzmi sve što imamo, daće otac sve. I zemlju dodade glasnije, i kuću i radnje. Sve zarad mene i djeteta.
Pogleda me prvi put u oči, ta mala žena.
Strah nije bio u njenim očima, uprkos svim suzama i slinavom licu. Odgurnuh je nogom od sebe.
Pala je na naslon fotelje, zajeca.
Držala se za stomak neko vrijeme čvrsto, pa onako još žustrije doda:
-Daću ti sav novac što sam donijela u prćiju i sav nakit koji dobih, haljine. Je li malo ?
Dodah:
-Znači, stavila si cijenu na dijete? Mala mišice pogledaj se na šta ličiš. Gadi mi se svaki dan kada moram da vidim tvoje mišije lice. Ali lukava si ti. Udala si se jer te niko nije htio, a sad kad si začela, sad bi da ucjenjuješ. Jeste li to porodično odlučili da se sa mnom poigrate?
Pozovi oca da dođe.
…….
Pa taste bićeš deda, dodah podrugljivo, ali, ne raduj se prije vremena. Život tvoje ćerke i tog derišta zavisi samo od mene. Pa je došlo vrijeme da se pregovara dragi taste.
Dadoh mu papir u kome piše da sam ja vlasnik svega.
Bio je u šoku. Psovao me, prijetio da će me ubiti, ali kako mu zadah dobar udarac u bradu, stari pokleknu i pade.
Nije imao kud, dade sve. Ona je nosila svoju prćiju. Otvori je, a unutra novac i nakit.
Pogledah i izbrojah sve.
Bilo je to dosta para i nakita, većina se može prodati.Naredih im da odu iz kuće. Nisu stigli ni da se obuku.
Proklinjali su me svi osim nje.
Ona je izašla poslednja.
Držeći se za stomak reče uz osmjeh:
-Hvala.

Pođoše a ja ostah da presabiram i da pišem.
Nisam razmišljao o njima. Iako su svi znali šta se desilo, ljudi su se plašili i da me pogledaju. Za njih sa bio sami vrag.
Nisam se ni trudio da promijenim sliku.
Putovao sam, trošio novac na žene i kocku. Uživao sam u svom životu. Radnje su radile dobro i nisam brinuo.
Ali pod starost ostah sam. Nekako me stiskalo u grudima, neka tegoba. Niti jedan doktor nije mogao da nađe lijek. Probao sam sve.
Doktor, stranac, reče da nađem društvo, da ne budem sam. Ja dadoh oglas. Brojni su dolazili ali mi je samo jedan momak zapao za oko. Crn, visok i mršav. Nije se smijao i gledao je uvijek pravo u oči.
Zbližili smo se. Postao mi je drag. Jedne noći smo pili kafu i on reče:
-Gospodine, imam nešto za vas. Iz pantalona straga, izvadi pištolj. Crn i mali. Stavi ga na sto.
-Stari, došlo vrijeme da se plati ceh.
Bio sam u šoku. Zar je on…
-Ti si..zamuckivah.
-Jesam. A sad evo papiri a kad potpišeš pomoći ću ti da skončaš svoj život matori, nasmija se ledeno.
Drhtavom rukom potpisah.Gledao sam ga bez treptanja. Kako je samo lijep. Zaustih da kažem sine, on me udari po licu i prisloni pištolj.
-Sudbina je čudna stari. Moj život je imao cijenu, sada ga ima tvoj.
Tvoja najveća greška je bila što si me ostavio u životu. Sada ja tvoj život uzimam, i vraćam ono što si oteo mojoj majci koja te je voljela do zadnjeg daha.
-Ona je mrtva? rekoh tiho
-Jeste, do kraja je ostala vijerna skotu i ološu koji je uništio njen život. Sada može da odmori jer je pravda stigla đavola.
……….
Samo je tama i muk oko mene.
Vrlo je hladno ovdje.
Nešto me pritiska u grudima, neka tegoba. Nikako da prođe, znate li šta mi je?
……….

Odmorila se

Starenje je prirodni genetski uslovljen proces čija se brzina razlikuje kod svih živih vrsta.
Dakle, svako živo biće će ostariti, to je de facto, ali mene zanima zašto žene brže stare?
Priroda se poigrala sa nama. Od rođenja kao da počinjemo brže da sazrijevamo. Pa su tako djevojčice zrelije od dječaka skoro u svemu.
A nekako, nakon porođaja, žena kao da počinje galoprirajiće da stari? Zašto?
Priroda je ženama namijenila reproduktivnu ulogu zbog čega se njen život odvija ubrzano.
Međutim, šta se zaista dešava sa ženom koja je u srednjim i poznim godinama?
Nakon etape brzog sazrijevanja, mladosti i snage, stvaranje novog života kod žena dolazi nova, a to je gubitak.
Gubitak spoljašnje prirode u vidu starenja tijela, organa, mijenjanje slike o sebi.
Gubitak u vidu diskriminacije na osnovu godina, smanjenje radnog učinka.
Gubitak dragih osoba, odlazak djece.
U ovom periodu imamo novu ulogu a to je da brinemo kako o starijoj tako i o mlađoj populaciji, dakle mislim na roditelje i unučiće.
Žena se ponovo podređuje drugima.
Nemajući pravo na svoje vrijeme za šta uporno misli da će ga imati kada završi ‘sve’ bitne uloge koje je društvo nametnulo ali i priroda.
Do samog kraja, svaka žena biva istrošena svojim okruženjem, porodicom, poslom. Dok ne ostane „prikovana“ za postelju.
Tada više nije od koristi, za neke je samo teret.
A kada nje više ne bude, ljudi sa naših prostora znaju da kažu:
Laka joj zemlja, odmorila se. Neka počine.
Da, završile smo našu misiju, i tada ćemo počinuti.
Ironično zar ne?

Zanat

Kao lavica koja kandžama usmrćuje lovinu, tako i majka ne žali sebe, svoje zdravlje, ruke, mladost da stvori svom čedu.

-Ćao, naravno da sam slobodna, može li u 10:30, kasnije moram na posao, odgovara li ti? Važi, vidimo se onda sjutra-spušta slušalicu
-Super, pomislila je, sada ću moći malom da kupim nove patike. Skupila sam dovoljno, ostaće mi i za onaj štof. -Mama, rekao je trener da moram da platim do desetog, inače neću imati novu trenerku i dres-tihim glasom reče djevojčica.
Srednjeg rasta, smeđe kose ničim posebnog izgleda, možda u gomili trinaestogodišnjih djevojčica, nju niko ne bi zapazio, ali onom ko zaista gleda ljude itekako bi bila zapažena. Nije kao druge djevojčice, ne. Ona je starija od njih. Njen život ju je natjerao da prije vremena preuzme ulogu druge majke u kući.
Nema ničeg tužnijeg od djeteta koje je prijevremeno ostarilo. Njihove oči nisu žive, one su umorne. U njima je sijenka, tamna iza koje se kriju brojne noći provedene plačući, tiho dok se jastuk natapa.
Da mama ne čuje…
Takva djeca su puna ljubavi, ali i sjete. Nemaju želja jer se ustručavaju da traže, da za nešto mole. Znaju da nema.
Ne zna se kome je teže, njoj jer zna da je nemoćna, djetetu jer zna da ne može.
Oboje oblije stid i sram zbog toga.

Šta majka tada uradi?Poljubi i pomiriše kosu svog malog detenceta i obeća da će biti. I bude.
Kao lavica koja kandžama usmrćuje lovinu, tako i majka ne žali sebe, svoje zdravlje, ruke, mladost da stvori svom čedu.
Grbi kao grabljivica bez milosti, bez izvinjavanja.
A ima li veće pobjede nego kad svom nejakom čedu donese plen, donese ono što je obećala.
Srce joj zaigra jer zna da je ispunila obećanje. Zna da je uradila dobro. I uvijek kada ima novca kod sebe djeca su prva, pa tek onda ona.
A ona…. Ruke su suve jer ih ne kaže kremom, odavno, možda nekad ukrade malo dječije kreme od najmlađe ćerkice, onu protiv ojeda, dobra je i ta. Popucali nokti odavno ne blješte nekim jarkim bojama. Nema prstenja. Davno je skinuta burma i prodata. Trebalo je platiti kiriju. To malo zlata što je dobila od svojih dala je za namještaj, šporet, drva za ogrijev.
Njeno lice me zna za šminku, a kosa za farbu. Mlada a stara. Usahle oči oivičene tamnim podočnjacima od iscrpljenosti i nespavanja.
Osim djece, teško da joj išta izmami osmjeh. Njeno srce i dalje slabašno bije plamenom, tijelo je njeno puteno, željno vatre i strasti. Ali ta stara siva koža na njoj koja se vuče kao kakva krpa, otima joj tu nadu.
Razočarana je svojim neuspjehom. Zar je ona kriva što je nekada bila željna ljubavi da bi je na kraju ljubav ubila?
Pritajena tuga i zavist kada pogleda druge žene kako uživaju u svojim skladnim porodicama, lijepim poslovima, lijepoj garderobi, putovanjima…
……….
Šta ona ima? Da, rekli bi djecu ,tačno, ali pored toga zar nesreća uvijek mora ići sa srećom, zar je uvijek mora prestići?
………..
Nju je prestigla i pregazila.
Boluje jer želi nemoguće. Ima prava na to, ima ali se ne da
Šta će reći ljudi?
Mada, ti isti su zatvarali oči dok je bila tučena kao kakva vreća i polugola izbacivana na ulicu da je takvu gleda svijet. Niko nije pružio ruku. Ni tada a ni sada kada nema nečeg što je djeci neophodno.
Sama je sa sobom. Sama u svemu.
Jedino što ima je zanat, da kroji drugima ono što sebi ne može da kupi. Ima ruke koje čiste tuđa kupatila i sobe umjesto da na njima blješti lak i prstenje dok ona ispija kaficu u nekom kafiću pored mora i ispod naočara čita poruke na telefonu.
……..
-Super si to odradila.Koliko?
-10 eura- reče žena.
-Evo ti 12 eura, da popiješ kafu-nasmija se. Čujemo se svakako za naredni put, imam jednu proslavu.
-Naravno-otpratila je mušteriju uz osmjeh.
Izvadila je iz džepa pare i ogledala ih u ruci.
-Imaće danas majka da zamijesi nešto slatko, a najmanjoj će mama da kupi lutkicu. Duša majkina.
…….
Ako je poznajete, ne želite je nikada. To nije jadnica koja prosi. Njoj ništa ne treba od vas, možda samo blaga riječ. Možda samo podstrek i oda hrabrosti.
To je lavica!

To je jedina ruža bez trnja na svijetu koja mirisom umiri tugu i izmami osmjeh.

To je majka
…………………….
In honorem svim samohranim majkama na svijetu!
Hrabre moje lavice!
Sarabela

Dječak i pisar

Eto kako se sudbina očas posla poigra sa čovjekom. Zadesi ga šta mora a zaobiđe šta treba, a nikako od toga ne može pobjeći, sve i da hoće.

-Zašto ja nemam takvu pamet kao on?Zašto? -ljutito je vikao dječak po sobi
-Nije ništa bolji od mene, a ipak njega hvale a mene ne. A ja se sjećam kako sam mu pomogao da nauči da računa procente, a glupan nije ni znao šta je meridijan, niti kako su Uskršnja ostrva dobila ime,ma čak ni bitku iz…ma glupan! – vikao je ali je onda glas utihnuo, srdžba se stiša, dječak se umiri. Zurio je ispred sebe u prozor, gledao je nekud neodređeno. Stajao je dugo, nepomično. Kod ljudi koje zaboli nepravda poslije prvog naleta srdžbe naiđe period smiraja, jer dobar čovjek nije navikao da dugo nosi bijes u sebi.

Mala suza, slana i topla skliznu niz obraz, ostavljajući mokar trag za sobom. Zadržala se na usnama, gdje je isparila.
Teška je, jer u njoj se sakupila tuga zbog istine koju je uočio – nisam kao on.
-Nisam…buncao je. Podigao je ruke na prozor i prislonio čelo. Prijala mu je hladnoća koju je osjetio. Disao je duboko pa se i prozor zamaglio .
Na trenutak je zaboravio sve, i udubio se u crtanje oblika i dodatno je ispuhavao vazduh kako bi stvorio još prostora za crtanje.
Zamislio se, a onda začu glas spolja:
-Ti.
Dječak nije reagovao odmah, glas je bio kao daleki eho koji je jedva dopirao do njega
-Tebi se obraćam. Pogledaj me. -izusti taj glas
Dječak se okrenu po sobi iako je znao da je sam, pa očisti rukom zamagljen prozor i pogleda van. Nikog nije bilo u bašti.
Upinjao se da vidi. Otvorio je prozor. Tišina. Bilo je podne, skoro nikog na ulici. Većina je ljudi na poslu, a zbog omorine i jakog sunca, niko se nije usuđivao da šeta bez prijeke potrebe.
Taman da odustane i prekori sebe da je poludio i da mu se pričinjava, kad opet taj glas:
– Ovamo.
Dječak se nagnuo preko prozora i spazio čovjeka na klupi, ali nije mu video lik, samo cipele, lice bi zaklonjeno krošnjama.
Bojažljivo, kao i sva djeca koja dođu u kontakt sa nepoznatima izusti:
-Mene zovete? Upitno pokaza prstom na sebe.
-Da, reče čovjek
-Šta vam trebam?- prestao je da diše, srce mu je lupalo i temperatura rasla , uplašio se.
-Rekli su mi da ovdje živi dječak koji bi volio da radi kao šegrt u mojoj štampariji.
-Molim? Ali ja nisam to tražio..
-Ne? Moguće da sam pogriješio. Možda je to bio drugi dječak-odgovori neznanac
-Ne znam, ja nisam- odgovori dječak
-Mada, njega ne mogu nikako naći, šta misliš, da li bi imao nešto protiv da radiš sa mnom dok njega ne pronađem?-zapita čovjek
-Pa..ja ne znam to da radim, a i morao bih da pitam roditelje da me puste..-mrmljajući sebi u bradu reče- opet sam drugi, zamjena, nikad prvi izbor, nikada najbolji. Šta taj dječak ima a ja nemam..
-Pa dobro, doći ću sjutra i razgovaraću sa tvojim roditeljima. Ako nemaju nekih obaveza, doći ću nakon ručka. Čovjek ustade i odšeta.
Dječak nije uspio da osmotri kako on izgleda. A tek tada mu je sinula pomisao kako da kaže svojim roditeljima ko dolazi, i šta će on uopšte da radi. Nije imao kud, nakon večere je,sa zebnjom ispričao svojim roditeljima sve što se desilo. Otac je negodovao ali je zarad sina pristao da primi tog neznanca u kuću.
Dječak je zaspao sa velikim nemirom koji je pomiješan sa iščekivanjem i tremom. Mirnim snom spavaju oni najsrećniji dok oni koji imaju teret proživljavaju agoniju. Misli su im najveći neprijatelji koji ih poput asasina ubadaju sa svih strana, ne štedeći ga niti ublažavajući bol.
………….
– Dogovoreno, ali pod jednim uslovom, školu ne smije da zapostavi, samo vikendom može da dolazi.
Čovjek pristade.
…………
Eto kako se sudbina očas posla poigra sa čovjekom. Zadesi ga šta mora a zaobiđe šta treba, a nikako od toga ne može pobjeći, sve i da hoće.
…………
-Jesi li zapamtio gdje ide veći a gdje manji papir? I kada moraš da promijeniš tintu?
-Jesam-odgovori dječak sa sigurnošću
-Onda možeš ići kući. Dosta je za danas. Vidimo se naredne nedjelje. Pozdravi roditelje- reče čovjek.
-Htio sam da pitam, uplašeno reče dječak, kada dolazi taj drugi na čijem sam mjestu?
– Ne znam, još ga tražim. Kada ga nađem obavijestiću te.
-Dobro – reče dječak.
Na putu do kuće mislio je o tom drugom dječaku. Kakav je , i po čemu je poseban. Ja se toliko trudim, i za kratko vrijeme sam sve naučio, i opet mi izmiče sve. U čemu griješim?

Duboko povrijeđen koračao je do kuće. Odlučio je, reći će pisaru da više neće ići kod njega i tačka.
-Zašto? Pa mi smo imali dogovor, sjećaš se?
-Ne mogu, imam puno da učim, slaga dječak..Krio je pogled, bojao se da ne brizne u plač. Skupljao je pesnice. Pokušavao je da djeluje uvjerljivo.
-Reci mi, nešto drugo je u pitanju zar ne?-reče pisar
-Ne nije-neuvjerljivo reče dječak, gledajući u pod .
Pisar mu reče da priđe i sjedne do njega da mu nešto ispriča.
Dječak sjede do pisara, i dalje gledajući u pod.Ruke je držao na koljenima. Srce mu je udaralo kao da će iskočiti iz grudi, a grlo se stezalo. Mislio je da će ako progovori briznuti u plač. Ćutao je.
Pisar sjede udobnije u svoju stolicu, prekrsti prste i podiže glavu ka plafonu. Prebirao je po svom sjećanju.
-Bio sam kao i ti, malo stariji doduše, ali isto poput tebe žedan znanja, ali i željan pohvale. Majstor je primio mene i još jednog dječaka da mu budemo šegrti. Bio je nadaleko poznat kao najbolji pisar. Bili smo nestrpljivi da naučimo sve. Takmičili smo se ko ljepše piše, brže. Bili smo prijatelji. Ali, kada sujeta dođe po svoje tu nestaje svako prijateljstvo, pa i naše.
Bio je bolji i vispreniji od mene u svemu. Trudio sam se da ga sustignem ali je on imao dar a ja samo upornost i tvrdoglavost.
Majstor ga poče voditi sa sobom u kupovinu materijala , upoznavao ga je sa trgovcima, drugim majstorima. A ja sam dane provodio radeći i moj i njegov posao. Čistio sam, slagao papire, pripremao ih za dalju obradu, vezao u korice. Kako sam bivao usamljeniji tako sam postajao ogorčeniji toliko da sam prestao da razgovaram sa njima.
Majstor nije obraćao pažnju na mene misleći da su to dječija posla, a moj prijatelj je bio sa glavom u oblacima. Nekako bih i istrpio dok nije rekao jednu rečenicu koja je ispisala moju sudbinu:
-Zašto se trudiš da me sustigneš?Zašto lažeš majstora da kasnim, da je moj rad tvoj? Zašto širiš neistine. Koliko god da se trudiš nikad nećeš biti kao ja.
Tada sam uradio nezamislivo.
Pod okriljem mrkle noći, prišunjao sam se majstorovoj radionici i podmetnuo požar tako da izgleda kao da je moj prijatelj kriv. Ostavio sam svijeću da gori iznad papira. Jer, njegov posao je bio da te papire pomjeri na policu, što i jeste, ali sam ih ja spustio na pod.
Pisar se zagrcnu, ispi vode pa nastavi.
Moj prijatelj je ubrzo napustio grad. Ali, koliko god da me je pekla savjest, nisam smio reći ništa. Pogotovo ne sada kada sam postao miljenik i najbolji šegrt. Majstor je ostario i meni prepustio sav posao. Oslijepio je, a to je za svakog pisara kao prijevremena smrt. Pozvao me jednog dana kod sebe. Kako nije imao djece, ja sam mu bio poput sina.
Dok mi je davao ruku da sjedne u fotelju, reče:
-Otac voli svu djecu podjednako, makar bila loša. Svakom zna mane i vrline. Čekao sam kada ćeš mi sam priznati svoj grijeh ali nisi to učinio. Zar ne znaš šta si napravio svom prijatelju?
-Ali kako ste znali? -zaustio sam
-Znao sam, jer sam te vidio kako trčiš iz radnje.
-Zašto ništa niste rekli, jecao sam i pao mu na krilo.Plakao sam kao malo dijete.
-Nisam, jer sam htio da naučiš svoju lekciju. On će doći po ključeve od radnje a ti ćeš mu ih predati i reći mu šta se desilo.
-Ali…ja. -osjećao sam strahovit stid.
Majstor reče:
Moraš znati sine, ono što je tvoje i tebi namijenjeno niko ti to ne može oteti, niti umanjiti. Makar bilo neprijatelja koliko zrna pijeska. A ono što ti ne pripada nikada neće ni biti tvoje.
Svako ima svoju sreću i svoj dar. Ne zavidi drugom na nečem što nemaš. Ne trudi se da otmeš ono što se oteti ne da.
…………….
Predao sam ključeve i napustio grad. A sada imam svoju radnju za koju sam dugo radio, skupljao novac.Dugo mi je trebalo ali sam uspio.
-Ali šta je bilo sa vašim prijateljem?
-Oprostio mi je.
-Zar je moguće?upita dječak zbunjeno
-Tvoj je otac veliki čovjek. A ti si na njega.
Dječak zanijeme.
-Moj otac? -Da.
– A šta je sa drugim dječakom? -zapita
-Čekao sam tebe.-reče
-Mene, ali kako?
-Da postaneš bolji od onog koji si bio-reče
Ćutali su tako još dugo. Dječakov otac uđe na vrata.
-Prijatelju, kakav je bio?uz osmjeh upita otac
-Biće bolji od nas. Biće.
Kraj

Sofra

Zaista,niko ne zna šta ga čeka niti da li će osvanuti.

-Ne gazi po mrvicama hleba, i anđeli plaču kad to vide. Nemoj, sakupi ih, ne griješi se.
Čistio je sto od ručka. I uvijek se sjećao ovih riječi koje mu je baba govorila.
Da, grijeh je gaziti, bacati, pljuvati i psovati hleb. On je narode držao sitim u svim vremenima. Toliko je gladnih a olako shvatamo svaku mrvu.
Da su doživjeli šta sam i ja, ne bi tako.
Oholi se čovjek kao da mu je bogomdano pravo na svo dobro svijeta, zauvijek. Misli čovjek kao da će dovijeka biti živ, a niko ne zna gdje će sjutra osvanuti,ne zna a opet je ohol.
I ja sam bio.
………..
-Hajde hoćeš li se više spremiti da izađemo. Noćas dolazi bend i tu će biti ona tvoja mršavica -nasmija se drug podbadajući svog uštogljenog i nervoznog prijatelja. Takvi poput njega su uvijek u grču i stalno na ivici nervnog sloma, a ako ih pitate čemu ta nervna napetost, reći će vam da je od života, što je daleko od istine.
-Ma šta ti znaš, možda i neće. Nju ne zanima student arhitekture. Ona voli one čupave spodobe što vrište i bacakaju se po sceni. Ja ne znam zašto sam uopšte dozvolio da me nagovoriš-negodovao je
-Ma hajde, jedan njen pogled i ti si danima u ekstazi-nastavljao je drug
-Ti baš hoćeš da me iznerviraš?-ljutito odgovori
-Ne, ne šalim se. Ajmo devet je-doda drug blažim tonom -zakasnićemo. Sa takvima je uvijek kao hod po žici, nikad ne znate kada će pući.
……
-Eno je-frknu kroz nos-jesam li ti rekao da voli čupave gitariste, pravi kliše studentkinja medicine-odmahnu rulom, dubokim tonom doda – i tako nije nešto. Ravna je kao daska, očigledno da nije nešto mnogo bistra čim voli takve gubitnike. Idem, sjutra putujem nazad u grad. Imam predavanja. Zaputio se ka izlazu ostavivši druga da se snalazi u toj gomili nepoznatih ljudi, mada on je bio druželjubiv i ubrzo je našao nove poznanike.
……….
-Glupača! Sve su žene iste. Ni jedna pameti nema. A ja da sam čupav i tupav kao taj majmun tamo, rekla bi mi da se okupam jer izgledam kao prosjak.Pif- i pljunu sa strane.

Bila je prohladna februarska noć, skoro nigdje nikog na ulicama. Većina je u svojim domovima, uz peć na drva.
Mala mjesta poput tog nemaju visoke solitere, i svi se uglavnom poznaju. Jedna ulica, jedan park, jedna škola.
Fakulteti, više škole, sve je to stotinama kilometara daleko. Ovdje studenti uglavnom provode praznike ili vikende.
Koračao je užurbano, što od bijesa što zbog povrijeđene sujete, mada ona i tako nije bila sa njim u vezi, tačnije ona nije znala da on uopšte postoji. To su one platonske ljubavi za koje znaju samo akter i neki prijatelj od povjerenja. Najstrožija tajna koja se čuva, o kojoj se ćuti a koja se proživljava i stvara agoniju i čežnju ako se ne ostvari. A ako se i ostvari, brzo nestane jer je prošla ta magija tajnovitosti. Svijet u kojem zaljubljeni živi brzo sruši svakodnevnica. Mada, obično prođu bezbolno te patnje, jer se odmah nađe nova žrtva naše pažnje i nadanja.
– Zašto je upaljeno svjetlo u dnevnoj?Zar stari nisu zaspali do sada? Da se nije nešto desilo, ili je stari opet napravio neku glupost?- trčao je dok ga je leden vazduh probijao i svaki udisaj mu je kidao pluća i stvarao bol.
Ledenog i blijedog lica utrča u kuću.
Bilo je toplo, a na sredini sobe otac i majka koji su stajali izviše nekog ko je sjedio opruženih nogu na kauču.
Nisu ga čuli kada je ušao pa je majka streknula kada je pitao šta se desilo …..
-Nema šanse! Jedva krpimo kraj s krajem i sad ste našli babu da dovodite sa sela? Pa ona je koliko ja znam, bila dobro s obzirom da nikada nije došla kod tebe- vikao je sin na oca
-Ali nemoj sine, stara je, zar sam trebao da je istjeram po ovakvom vremenu iz kuće?- molećivo se obrati sinu- neka ostane, grehota je izbaciti je, ipak- zastade-majka mi je, i..htjede da nastavi ali ga sin prekide
-Da, da strašna ti je majka, ja se nešto ne sjećam da mi je ikada poslala bilo kakvu čestitku makar za rođendan, a da ne spominjem što je nikada nisam ni upoznao. Šta uopšte hoće ta starica?Pare?E žao mi je,nema. Nema!
Još dugo bi se vodila polemika da starica nije ušla u kuhinju sa metalnom šoljom za mlijeko.
-Izvini sinko, ja sam popila, ali rekoh da operem šolju-reče starica
Sin je pogleda i izađe iz kuhinje.
……….
-Sve bolje od boljeg! Ma nema meni ovdje sreće. Sjutra rano putujem i sve će ovo biti iza mene. Profesor je rekao da od mene očekuje da postanem njegov asistent, doduše mala su primanja ali je bitno da izgradim karijeru.
Spremio je torbu, malo hrane za put i taman kad je oblačio cipele začu dozivanje iz sobe za goste:
– Da li može neko da mi doda vode, ne mogu da ustanem, molim vas-zapomagala je starica
Pravio se da ne čuje, tiho je oblačio cipele kad se udari o komodu i opsova
-Sinko, jesi li ti, molim te možeš li doći- tiho reče starica
-Dođavola, mrmljao je,sad moram da je gledam, a proći će mi i voz. Ma samo ću joj dodati čašu i bez pozdrava otići, neka je tata pazi kad je već tako dobar.Ušao je u sobu, bez pogleda, pozdrava kao da tu ne boravi čovjek, nasu joj vodu, i pruži ruku. Gledao je u nogare kreveta.
Čekao je da ispije vodu u tišini.
Okrenuo se i taman zakoračio van sobe kada starica tiho, skoro šapatom reče:
-Sinko moj, kako si porastao. Tako si lijepo stasao. Pametan i dobar baš kao tvoj otac.
Tišina.Krenuo je da zatvori vrata ali starica reče:
-Možeš li da otvoriš torbu ako te ne mrzi- pokaza na poveću torbu u uglu.
-Zakasniću na voz. Nemam vremena, drugi put. Zatvori vrata za sobom.
………..
-Kada dolaziš kući?-zapita majka
-Za tri dana, poslije praznika moram natrag. Imam završni ispit. Kako je tata? Da li se i dalje svađa sa majstorom oko kola? Za šta sad mora da da pare, da pogađam-dizne?-nasmija se sin
-Nemoj da si takav -doda majka.Znači dolaziš nam?- reče ushićeno
-Da. Nego, ona starica je li još živa- reče zajedljivo
-Sine šta to govoriš, sramota. Naravno da jeste. Odakle kod tebe takva neljubaznost, ne znam te takvog.
-Idem, nemam više vremena za priču. Čujemo se sjutra. Pozdravi oca.
Spustio je slušalicu.
Zaista, odakle čovjeku neljubaznost kada smo rođeni dobri. Uvuče se u srca poput zmije, pa i najbolje, vremenom zatruje. Mržnja i ljutnja su otrov koji se širi tijelom, ali nema svako lijek da se izliječi. Neki više vole da od otrova umru, a takvih je mnogo.
……
-Pa sine, dobro nam došao!-nazdravi otac dižući čašu.Još jedan ispit i eto nama svršenog diplomca. Neće otac žaliti novca da proslavimo tvoju diplomu!-od radosti ali i nespretnosti obali jednu flašu na pod.
Nasta smijeh.
Svima je srce bilo puno sreće samo njemu ne. On je i dalje gledao staricu.
Osjećala je njegov ljutit pogled. Toliko joj je bilo nelagodno ali nije mogla da ustane.
-Pogledaj je,kako je nije sramota ovako da sjedi? Jede i pije za sve pare ovako pocijepanog džempera i kašlje non stop. Šta će ovaj narod reći, da smo udomili prosjaka na samrti. Strašno.
Svi su jeli osim nje. Ona je drobila okrajak hleba u supu. Nakon što je pojela sve, sakupila je mrvice u ruku i pojela je i to.
Možda niko ne bi ni obratio pažnju na nju da nije rekla komšiji do sebe:
-Zašto bacaš taj hleb tako? Zar ne znaš da je grijeh gaziti po mrvicama. Ne oholi se da ti sjutra te mrvice ne budu sve što imaš.
Gosti su počeli da se komešaju. Komšija se naljutio. Otac je pokušavao da ga umiri ali je ovaj napustio skup.
Masa se razminu.
Majka je skupljala posuđe, otac je vraćao piće na policu. Dobacivao je majci ko je koliko popio.
– A ovaj samo dođe kad se jede i pije džabe, vidje li koliko sipa? A kad je kod njega kakvo slavlje možeš se ubiti ali drugu čašu dobiti nećeš. Cicija matora. Radi u opštini a prije bi se za cent ubio nego ga potrošio.
Njihova priča je bila uobičajena nakon svakog skupa ili slavlja. Svaka porodica je tome sklona pa i ova.
…..
-Sinko, upita starica, što ne pojedeš taj okrajak?
Ova je stvarno dosadna sa tim hlebom. Aman više, šta je sa tobom?-doda ljutito -Ništa, izvini samo ja ne volim da se baca niti da se neko ružno ponaša za sofrom.
-Pa ako ne pojedem velika šteta. Šta tebe briga.-zapita
-Pa briga me, to je tvoja sreća, nafaka. Zašto da ga ostavljaš, isto tako ne valja gaziti po mrvicama, anđeli plaču kada to gledaju. Nemoj, ne znaš kako je kada glad pokuca na vrata. Svaka mrva postane kao suvo zlato.
Ne znaš kako je kada majka svoju plačnu čeljad nema ničim nahraniti. U grudima nema mlijeka, a u kući trohu hleba.
– A ti znaš?-nasmija se
-Znam i to vrlo dobro.-doda starica mirno
-Ja koliko znam ti si uživala na selu, ništa ti nije falilo. Zašto sad izigravaš neku žrtvu i sveticu. Okani me se!
-Ali..zausti da kaže pa zastade
……
-Kako to stara umrla? -zapita sin
-Jutros-plačnim glasom doda majka.
-A šta joj je bilo?-zapita
-Ne znamo, samo smo je našli kako grli torbu. Ovaj, ostavila je pismo za tebe, ako želiš pročitaj..
-Baci ga, ne zanima me.-doda sin
-Dobro, neću da se raspravljam, tvrdoglav si, dođi pa ga sam baci.
-Šta ima da ulazim u sobu, ne zanima me ništa što se tiče te starice.
Imam posla na fakultetu i preko glave, a ja moram ovim da se bavim.
Nakon sahrane, gdje nije bilo previše ljudi, sin se vrati u grad
Postigao je velikim uspjeh.
Čak je dobio titulu magistra. Radio je na velikom projektu za novu fabriku pijeće vode.
Mada, nije imao sreće u ljubavi. Živio je sam.
….
-Gospodine imate li nešto da udijelite?-zapita prosjak
-Gubi se, nemam.-odvrati
-Dobro, hvala.-reče
Nakon pola sata prolazio je kraj prozora i vidio onog istog prosjaka kako sjedi na trotoar i drži otvoren dlan.
-Sirotinja, samo smeta nema koristi.

Svoju tugu kojoj nije znao uzroka liječio je kockom. Ubrzo je u želji da se dokaže izgubio sve.
Gledao je kako mu nose stvari iz kuće. Zaplena imovine zbog neizmirenih dugova.
-Šta sad?-pomisli. Kako sad da se vratim. Kako je meni ovo moglo da se desi? Cio život sam vrijedno radio i sve nestade kao dlanom o dlan. Sve što imam i sve što vrijedi-očajavao je. Nije mu ostala čak ni kuća starih roditelja, sve je prokockao.
Roditelji su odavno umrli, nije imao nikog. U godinama kada se ljudi odmaraju i uživaju u plodovima rada, on je bio na dnu. Sve što je imao bilo je u garaži komšije do njih.
Odlučio je da ode kući i vidi ima li šta vrijedno tamo da proda.
…….
-Evo , to je sve-reče komšija.
Par kofera i stari kauč sa policama i slikom, nešto posuđa. Cio njegov život je stao tu. Pregledao je stvari u koferima i spazi jedan, skoro iscijepan.
Otvori ga a u njemu pokloni. Na svakom je bila čestitka sa njegovim imenom. I jedno pismo:
„Sinko moj, ovo je sve što sam imala da ti pružim. Nisam slala niti jedan jer sam se stidjela da nećeš htjeti ništa od svoje babe. Za više nisam imala. Oprosti mi ako možeš. Pile moje.“
Otvorio ih je, a u njima ispleteni džemperi, rukavice, kape.
Suza je suzu stizala i svaki je poklon ljubio. Svih dvadeset i pet.
……
-Evo baba, ispade mi jedna mrva ne vidjeh je-nasmija se
………
U maloj sobici u domu za stare gdje je već dugo godina bio gost,nosio je babin džemper, jer stari ljudi teško podnose zimu i brisao je sto od mrva nakon jela.
…….
Zaista,niko ne zna šta ga čeka niti da li će osvanuti.

Misli

Moje misli teško da iko može razumjeti osim mene; u njima sam sama sa sobom.Neke od njih me more, guše me, ne daju mi vazduha, od njih mi zapre knedla u grlu, od njih mi naviru suze, a neke mi izmame osmjeh.

Ovih drugih je mnogo manje, da, skoro pa da ih i nemam.
Nekako, u životu je više ovih prvih, barem meni. Pritiskaju mi dušu i lome srce, psihu, igraju se sa mnom. One su moj tamničar. Taman kada pomislim:
-Eto meni sreće napokon, moj tamničar me ščepa za vrat i baci nazad u kavez.
-Nema tebi slobode! Ko te je to slagao da možeš biti srećna? Naivna mala djevojčica- grohotom se smije pa se podrugljivo našali:
-Ti stvarno misliš da možeš pobjeći odavde? Jao, a sada ćeš zaplakati zar ne? Nema tate i mame da ti pomognu ovdje-nastavlja svoj cinični smijeh.

Tačno, ne može niko pomoći srcu koje boluje, iako je moje ni ja mu ne mogu pomoći.
………..
Kako pronaći izlaz iz bezumlja ništavnosti i straha, pokušavala sam vjerujte mi, pokušavala, ali bezuspješno.
Mislila sam, ljubav će mi pomoći ali i ona se sama nekako zagubi po džepovima života.
Ako ljubav drugog ljudskog bića, to drugo parče mesa i malo krvi ne može otrgnuti mene od svojih misli, ko onda može?
Da mi je da nađem taj izvor sreće da sa njega popijem bar kaplju vode, mislim da bih je životom platila, ali ne može.
Ne da tamničar.
Lakovjerno uzimamo život misleći da smo toliko lukavi da ga živimo a on nam se samo smije; baca nam brige, zlo, nepravde i tugu u lice kao što djeca bacaju kamenčiće u vodu.
Mene je svaki pogodio i svaki me zabolio; još imam modrice -gledaj!
Vidiš te fleke, tamne i natekle, pogledaj ne skreći glavu sa mog tijela! Vidi!
Je l’ da da nije prijatno? Nije ni meni bilo, a život i dalje gađa i smije se. Proklet da je!
Opsovala bih ga najstrašnije jer je svemu kriv, al njega nekako baš briga za to.
Je l’ da da boli kad se čovjek do kraja ogoli? Boli hladnoća nagog tijela kao što novorođenče boli prvi uzdah.
Boli jer nema te kože koja me može utopliti niti garderobe, grijanja, nema, ne postoji.
…..
Evo ga tamničar moj!
-Šta je, opet dolaziš da me mučiš?
-Da-smije se.
– Gad.

Jedan vruć hleb i benzin moliću!

Kako to obično i biva u zemlji gdje se uvijek traži rupa u Zakonu, nije trajalo puno a već imamo zanimljive informacije: benzinske pumpe prodaju šećer, kafu etc. Postavlja se pitanje da li se tu narušava Zakon ili ne, mogu se čuti pro-contra stavovi.

Ali, hajde da uključimo zdrav razum i posložimo redom stvari na sljedeći način:
1.Zakon o zabrani rada nedjeljom su predložile veliki marketi i lanci
2. Veliki marketi i lanci povećavaju radno vrijeme subotom, uvode brojne popuste i produžavaju radno vrijeme radnicima
3. Zakon je izuzeo pekare, apoteke (ne sve) i dozvolio rad zato što se hleb i lijek mora uzeti
4. Benzinske pumpe rade nedeljom i uvrstile su nov asortiman prehrambenih proizvoda na svojim rafovima
5.Kupci odlaze u kupovinu po cigare, kafu etc na benzinske pumpe
6.PR predstavnici velikih trgovima navode da nije fer play
7.Predstavnici pumpi se pravdaju da je to neznatno mali promet i da ne ugrožavaju veće / manje trgovine
Apoteke i pumpe teško da mogu biti zatvorene zbog svoje neophodnosti. Naravno, ne bi me iznenadilo da pročitam da neka pumpa nudi veliki popust:

2 hleba i 10 l goriva sve to po cijeni od 9,99e!

Ali, ako pogledamo zašto je Zakon uveden, onda je valjda jasno da radni narod zaslužuje odmor.
A ako neke porodice me mogu kupiti hleb subotom jer vole svjež, evo rješenja:
RECEPT ZA HLEB
1 kg brašna

1 kockica kvasca

500 ml vode

1 kašika ulja

1 kašika sirćeta

2 kašičice soli

1 kašičica šećera (za kvasac)

Zamijesiti testo od datih namirnica pa ga ostaviti da odmara pola sata.
Zatim tijesto podijeliti na dvije lopte, razviti jednu koru pa uviti kao štrudlu to isto uradimo i sa dugim dijelom testa.
Veknice malo zasijeći pa ostaviti tijesto da odmori još pola sata. Peći na 200 C oko 30 minuta.

Nema ništa bez mirisa domaćeg hleba. Probajte, nije strašno.

Ako ne, obratite se meni.
Povoljno nudim usluge pravljenja pogača, kiflica nedjeljom po nevjerovatnoj cijeni od svega 0,99 po komadu. Jer domaće je najljepše!

Sarabela
04.11.2019.
14:13h

Recept preuzet sa:https://www.recepti.com/kuvar/pite-i-testa/20658-domaci-hleb

View this post on Instagram

Kako to obično i biva u zemlji gdje se uvijek traži rupa u Zakonu, nije trajalo puno a već imamo zanimljive informacije: benzinske pumpe prodaju šećer, kafu etc. Postavlja se pitanje da li se tu narušava Zakon ili ne, mogu se čuti pro-contra stavovi. Ali, hajde da uključimo zdrav razum i posložimo redom stvari na sljedeći način: 1.Zakon o zabrani rada nedjeljom su predložile veliki marketi i lanci 2. Veliki marketi i lanci povećavaju radno vrijeme subotom, uvode brojne popuste i produžavaju radno vrijeme radnicima 3. Zakon je izuzeo pekare, apoteke (ne sve) i dozvolio rad zato što se hleb i lijek mora uzeti 4. Benzinske pumpe rade nedeljom i uvrstile su nov asortiman prehrambenih proizvoda na svojim rafovima 5.Kupci odlaze u kupovinu po cigare, kafu etc na benzinske pumpe 6.PR predstavnici velikih trgovima navode da nije fer play 7.Predstavnici pumpi se pravdaju da je to neznatno mali promet i da ne ugrožavaju veće / manje trgovine Apoteke i pumpe teško da mogu biti zatvorene zbog svoje neophodnosti. Naravno, ne bi me iznenadilo da pročitam da neka pumpa nudi veliki popust: 2 hleba i 10 l goriva sve to po cijeni od 9,99e! Ali, ako pogledamo zašto je Zakon uveden, onda je valjda jasno da radni narod zaslužuje odmor. A ako neke porodice me mogu kupiti hleb subotom jer vole svjež, evo rješenja: RECEPT ZA HLEB 1 kg brašna 1 kockica kvasca 500 ml vode 1 kašika ulja 1 kašika sirćeta 2 kašičice soli 1 kašičica šećera (za kvasac) Zamijesiti testo od datih namirnica pa ga ostaviti da odmara pola sata. Zatim tijesto podijeliti na dvije lopte, razviti jednu koru pa uviti kao štrudlu to isto uradimo i sa dugim dijelom testa. Veknice malo zasijeći pa ostaviti tijesto da odmori još pola sata. Peći na 200 C oko 30 minuta. Nema ništa bez mirisa domaćeg hleba. Probajte, nije strašno. Ako ne, obratite se meni. Povoljno nudim usluge pravljenja pogača, kiflica nedjeljom po nevjerovatnoj cijeni od svega 0,99 po komadu. Jer domaće je najljepše! Sarabela 04.11.2019. 14:13h Recept preuzet sa:https://www.recepti.com/kuvar/pite-i-testa/20658-domaci-hleb

A post shared by Sarabela (@___sarabela___) on

Ugalj

Rodio sam se kao i većina, uz bol. Majka ga je osjećala,valjda kao i svaka druga.
Nisam ni otvorio oči a život me je onako golog, već spremio na trpljenje. Zaplakah. Zar sa suzama započinje život? Ili je to plač duše koji nagovještava buduća trpljenja i jad.
I onda nova bol odrastanja. Da bi nešto raslo i razvilo se, zar mora trpjeti bol?
I kad sam pomislio da je kraj jadu, gledao sam kako ljudi oko mene nestaju, nema ih više.
Nisam ni mislio o tome toliko dok nisam držao grumen zemlje, crn kao ugalj koji sam bio naumio da bacim na majčin grob.
Zar ona koja me uz bol rodi ode zauvijek da bih ja živeo? Kakva je to svrha života, pitao sam se. ………….
Crna zemlja kao ugalj. Crna i hladna. Guta neživo a opet da živo. Iz mraka svjetlost nađe svoj put.
Ali čemu crna boja? Gledam ovog starog slugu Božijeg. Crna odora valjda prikladna zbog povoda.
Gledam ga, mirno i krotko ponavlja napamet naučeno.
Servus Dei, božiji Sluga, Abdullah,Obadija kako god da ga zovu i gdje god da živi, isto bi bilo. Život se nastavlja i teče, on ide svojim novim dužnostima. A šta ću ja?
Bacih onaj grumen zemlje.
………
Gledam utabanu zemlju koja je progutala do juče živućeg čovjeka.
…………
„Zemlja zemlji…“
Izgleda da je to krug koji nastavlja da se vrti, koga ne zanimaju naše suze ili tuga. Živimo a znamo da ćemo umrijeti, samo ne znamo kada. Opstajemo svaki dan slučajno ili zato što tako treba.
Da li je to neka igra u kojoj smo mi lutke, potrošna roba ili nešto mora nestati da bi nastalo drugo.
….
Otišao sam odatle. Sam. Ostavila me da se snalazim bez nje. Dala mi je smisao života ali ne i sve odgovore. Njih je ponijela sa sobom. ……
I ja ću prahom postati i poslije mene će život dolaziti, a sjećanje na mene će vremenom izblijediti. Tako sam bio, živio i nestao zauvijek.
Mada, sada mi je svejedno.
Sarabela

Create your website at WordPress.com
Get started