Maslina

Da. Dug život nije blago, to je prokletstvo dato da nas kuša da što više grijeha činimo. Ali čovjek ne zna šta je za njega bolje. e else is already taken.

Dug bi moj život, umorih se. Nekome je san da živi dugo, a moj je meni teret, prokletstvo.
Ni sama ne mogu da odredim tačan datum svog rođenja, ali se sjećam da je kraljica Teuta obilazila moje stablo kada je prolazila sa vojskom, i odmarala se pod krošnjama drveća.
Tada ne znadoh da će moj život biti poput usuda, dug. Da svemu budem svjedok. Da uz ljepotu gledam i tugu, jad. Ratno razaranje koje iznova i iznova uzima živote i onih koji umru i onih koji ostanu.

Toliko lica vidjeh. Toliko je bilo vladara, smjena vijera, vojski. Sjećam se da su ljudi pod krošnjama mojim pričali o golemom carstvu Vizantijskom. Tada začuh prvi put zvonjavu crkvenih zvona.
Još pamtim mnoge ljubavi, među njima Vladimira i Kosaru. Ovuda vidiš, pokaza drvo, ovuda su projahali konjima zaputivši se u planine. Kako su se samo voljeli. Tugovah dugo nakon njihove smrti. Da, zar se čudiš da i drvo ima osjećaje?

Kasnije su dolazili jedna za drugom vladarske kuće. Vojislavljević, i njihov hrabri Bodin, jedva je iz zatvora pobjegao. Oženiše ga ženom koja ne bi odavdje, s početka je ništa ne razumjeh al’ bi lijepa Jakvinta i dobra bi.
Nemanjići, Balšići, a onda za njima mlečani surovi, Brankovići.
Tada kada sam već postala dovoljno odraslo i zrelo drvo, novi vjetrovi dunuše i sa istoka dovedoše narod drugi, turcima ih zvaše.
Narod ko narod, nije ih prihvatao, ali malo po malo, naučiše da žive skupa. Poprimiše običaje, vezaše se za ovdašnji živalj. Lijepo bi tad.
Drugačija kultura uvijek bude teško shvaćena, ali ljepota je u različitosti. To nas sve čini bogatima.
Taman kad se na njih navikoh, uživah u onom mirisu šerbeta, duvana, kafe, u melodijama njihovih tužnih instrumenata, kad navališe neki hladni sjevernjaci.

Onda se ovdje mnogo krvi lilo.
Koliko majki gledah gdje oči svoje kasapiše od tuge. Krvlju se ova zemlja topila.
I ja stradah dva puta od vatre. Zapališe me bezumnici. Nekad pomislim da bi bilo bolje da onda stradah, ali Bog imaše drugi naum.
Ljudi ovdašnji počaše da obilaze oko mene. Ja im postah sveto drvo kako čuh.
Tu se miraše, tu žene nerotkinje šetaše u krug, oko mene ne bi li zanijele. 

Ovaj kraj živnu opet. Nanovo i ja sa njim.
Dadoše ime ovom gradu, rekoše da se od sad Bar zove.
Čudnoga li imena. A ja pamtim kad je bio Antibareos. Nekako ljepše zvuči, ali eto, kralj ondašnji reče tako.
Uz krv i suze opet nanovo krenuše ljudi živote.
Zar ovdje mira nikada biti neće?

A u isti dan u isto vrijeme znavaše crkovna zvona da zvone i mujezin ezan da uči. Kakav spoj suprotnih a opet istih. Nikada nisam ni razumjela razlog njihova bojevanja.
Ali eto, ljudi odvajkada misle da znaju sve i imaju neko bogomdano pravo da o svemu odlučuju.
Kradu jedni od drugih sreću, živote, imetak, pa pomislim da su gusari ondašnji i bili bolji, oni znavaše zašto se bore.

Poslije toliko dugog života da li naučih mudrost neku?
Da. Dug život nije blago, to je prokletstvo dato da nas kuša da što više grijeha činimo. Ali čovjek ne zna šta je za njega bolje.
Da li sam srećna sada? Pa naučila sam da budem. Dosadno mi je u većini slučajeva. Sve vidjeh, čuh, osjetih i ništa mi više srce radošću ne ispunjava.
Stajaću dokle budem potrebna ljudima. Naučih od njih svoju korist. Možda mi ipak zalud život ne prođe?

Odmorila se

Starenje je prirodni genetski uslovljen proces čija se brzina razlikuje kod svih živih vrsta.
Dakle, svako živo biće će ostariti, to je de facto, ali mene zanima zašto žene brže stare?
Priroda se poigrala sa nama. Od rođenja kao da počinjemo brže da sazrijevamo. Pa su tako djevojčice zrelije od dječaka skoro u svemu.
A nekako, nakon porođaja, žena kao da počinje galoprirajiće da stari? Zašto?
Priroda je ženama namijenila reproduktivnu ulogu zbog čega se njen život odvija ubrzano.
Međutim, šta se zaista dešava sa ženom koja je u srednjim i poznim godinama?
Nakon etape brzog sazrijevanja, mladosti i snage, stvaranje novog života kod žena dolazi nova, a to je gubitak.
Gubitak spoljašnje prirode u vidu starenja tijela, organa, mijenjanje slike o sebi.
Gubitak u vidu diskriminacije na osnovu godina, smanjenje radnog učinka.
Gubitak dragih osoba, odlazak djece.
U ovom periodu imamo novu ulogu a to je da brinemo kako o starijoj tako i o mlađoj populaciji, dakle mislim na roditelje i unučiće.
Žena se ponovo podređuje drugima.
Nemajući pravo na svoje vrijeme za šta uporno misli da će ga imati kada završi ‘sve’ bitne uloge koje je društvo nametnulo ali i priroda.
Do samog kraja, svaka žena biva istrošena svojim okruženjem, porodicom, poslom. Dok ne ostane „prikovana“ za postelju.
Tada više nije od koristi, za neke je samo teret.
A kada nje više ne bude, ljudi sa naših prostora znaju da kažu:
Laka joj zemlja, odmorila se. Neka počine.
Da, završile smo našu misiju, i tada ćemo počinuti.
Ironično zar ne?

Zanat

Kao lavica koja kandžama usmrćuje lovinu, tako i majka ne žali sebe, svoje zdravlje, ruke, mladost da stvori svom čedu.

-Ćao, naravno da sam slobodna, može li u 10:30, kasnije moram na posao, odgovara li ti? Važi, vidimo se onda sjutra-spušta slušalicu
-Super, pomislila je, sada ću moći malom da kupim nove patike. Skupila sam dovoljno, ostaće mi i za onaj štof. -Mama, rekao je trener da moram da platim do desetog, inače neću imati novu trenerku i dres-tihim glasom reče djevojčica.
Srednjeg rasta, smeđe kose ničim posebnog izgleda, možda u gomili trinaestogodišnjih djevojčica, nju niko ne bi zapazio, ali onom ko zaista gleda ljude itekako bi bila zapažena. Nije kao druge djevojčice, ne. Ona je starija od njih. Njen život ju je natjerao da prije vremena preuzme ulogu druge majke u kući.
Nema ničeg tužnijeg od djeteta koje je prijevremeno ostarilo. Njihove oči nisu žive, one su umorne. U njima je sijenka, tamna iza koje se kriju brojne noći provedene plačući, tiho dok se jastuk natapa.
Da mama ne čuje…
Takva djeca su puna ljubavi, ali i sjete. Nemaju želja jer se ustručavaju da traže, da za nešto mole. Znaju da nema.
Ne zna se kome je teže, njoj jer zna da je nemoćna, djetetu jer zna da ne može.
Oboje oblije stid i sram zbog toga.

Šta majka tada uradi?Poljubi i pomiriše kosu svog malog detenceta i obeća da će biti. I bude.
Kao lavica koja kandžama usmrćuje lovinu, tako i majka ne žali sebe, svoje zdravlje, ruke, mladost da stvori svom čedu.
Grbi kao grabljivica bez milosti, bez izvinjavanja.
A ima li veće pobjede nego kad svom nejakom čedu donese plen, donese ono što je obećala.
Srce joj zaigra jer zna da je ispunila obećanje. Zna da je uradila dobro. I uvijek kada ima novca kod sebe djeca su prva, pa tek onda ona.
A ona…. Ruke su suve jer ih ne kaže kremom, odavno, možda nekad ukrade malo dječije kreme od najmlađe ćerkice, onu protiv ojeda, dobra je i ta. Popucali nokti odavno ne blješte nekim jarkim bojama. Nema prstenja. Davno je skinuta burma i prodata. Trebalo je platiti kiriju. To malo zlata što je dobila od svojih dala je za namještaj, šporet, drva za ogrijev.
Njeno lice me zna za šminku, a kosa za farbu. Mlada a stara. Usahle oči oivičene tamnim podočnjacima od iscrpljenosti i nespavanja.
Osim djece, teško da joj išta izmami osmjeh. Njeno srce i dalje slabašno bije plamenom, tijelo je njeno puteno, željno vatre i strasti. Ali ta stara siva koža na njoj koja se vuče kao kakva krpa, otima joj tu nadu.
Razočarana je svojim neuspjehom. Zar je ona kriva što je nekada bila željna ljubavi da bi je na kraju ljubav ubila?
Pritajena tuga i zavist kada pogleda druge žene kako uživaju u svojim skladnim porodicama, lijepim poslovima, lijepoj garderobi, putovanjima…
……….
Šta ona ima? Da, rekli bi djecu ,tačno, ali pored toga zar nesreća uvijek mora ići sa srećom, zar je uvijek mora prestići?
………..
Nju je prestigla i pregazila.
Boluje jer želi nemoguće. Ima prava na to, ima ali se ne da
Šta će reći ljudi?
Mada, ti isti su zatvarali oči dok je bila tučena kao kakva vreća i polugola izbacivana na ulicu da je takvu gleda svijet. Niko nije pružio ruku. Ni tada a ni sada kada nema nečeg što je djeci neophodno.
Sama je sa sobom. Sama u svemu.
Jedino što ima je zanat, da kroji drugima ono što sebi ne može da kupi. Ima ruke koje čiste tuđa kupatila i sobe umjesto da na njima blješti lak i prstenje dok ona ispija kaficu u nekom kafiću pored mora i ispod naočara čita poruke na telefonu.
……..
-Super si to odradila.Koliko?
-10 eura- reče žena.
-Evo ti 12 eura, da popiješ kafu-nasmija se. Čujemo se svakako za naredni put, imam jednu proslavu.
-Naravno-otpratila je mušteriju uz osmjeh.
Izvadila je iz džepa pare i ogledala ih u ruci.
-Imaće danas majka da zamijesi nešto slatko, a najmanjoj će mama da kupi lutkicu. Duša majkina.
…….
Ako je poznajete, ne želite je nikada. To nije jadnica koja prosi. Njoj ništa ne treba od vas, možda samo blaga riječ. Možda samo podstrek i oda hrabrosti.
To je lavica!

To je jedina ruža bez trnja na svijetu koja mirisom umiri tugu i izmami osmjeh.

To je majka
…………………….
In honorem svim samohranim majkama na svijetu!
Hrabre moje lavice!
Sarabela

Dječak i pisar

Eto kako se sudbina očas posla poigra sa čovjekom. Zadesi ga šta mora a zaobiđe šta treba, a nikako od toga ne može pobjeći, sve i da hoće.

-Zašto ja nemam takvu pamet kao on?Zašto? -ljutito je vikao dječak po sobi
-Nije ništa bolji od mene, a ipak njega hvale a mene ne. A ja se sjećam kako sam mu pomogao da nauči da računa procente, a glupan nije ni znao šta je meridijan, niti kako su Uskršnja ostrva dobila ime,ma čak ni bitku iz…ma glupan! – vikao je ali je onda glas utihnuo, srdžba se stiša, dječak se umiri. Zurio je ispred sebe u prozor, gledao je nekud neodređeno. Stajao je dugo, nepomično. Kod ljudi koje zaboli nepravda poslije prvog naleta srdžbe naiđe period smiraja, jer dobar čovjek nije navikao da dugo nosi bijes u sebi.

Mala suza, slana i topla skliznu niz obraz, ostavljajući mokar trag za sobom. Zadržala se na usnama, gdje je isparila.
Teška je, jer u njoj se sakupila tuga zbog istine koju je uočio – nisam kao on.
-Nisam…buncao je. Podigao je ruke na prozor i prislonio čelo. Prijala mu je hladnoća koju je osjetio. Disao je duboko pa se i prozor zamaglio .
Na trenutak je zaboravio sve, i udubio se u crtanje oblika i dodatno je ispuhavao vazduh kako bi stvorio još prostora za crtanje.
Zamislio se, a onda začu glas spolja:
-Ti.
Dječak nije reagovao odmah, glas je bio kao daleki eho koji je jedva dopirao do njega
-Tebi se obraćam. Pogledaj me. -izusti taj glas
Dječak se okrenu po sobi iako je znao da je sam, pa očisti rukom zamagljen prozor i pogleda van. Nikog nije bilo u bašti.
Upinjao se da vidi. Otvorio je prozor. Tišina. Bilo je podne, skoro nikog na ulici. Većina je ljudi na poslu, a zbog omorine i jakog sunca, niko se nije usuđivao da šeta bez prijeke potrebe.
Taman da odustane i prekori sebe da je poludio i da mu se pričinjava, kad opet taj glas:
– Ovamo.
Dječak se nagnuo preko prozora i spazio čovjeka na klupi, ali nije mu video lik, samo cipele, lice bi zaklonjeno krošnjama.
Bojažljivo, kao i sva djeca koja dođu u kontakt sa nepoznatima izusti:
-Mene zovete? Upitno pokaza prstom na sebe.
-Da, reče čovjek
-Šta vam trebam?- prestao je da diše, srce mu je lupalo i temperatura rasla , uplašio se.
-Rekli su mi da ovdje živi dječak koji bi volio da radi kao šegrt u mojoj štampariji.
-Molim? Ali ja nisam to tražio..
-Ne? Moguće da sam pogriješio. Možda je to bio drugi dječak-odgovori neznanac
-Ne znam, ja nisam- odgovori dječak
-Mada, njega ne mogu nikako naći, šta misliš, da li bi imao nešto protiv da radiš sa mnom dok njega ne pronađem?-zapita čovjek
-Pa..ja ne znam to da radim, a i morao bih da pitam roditelje da me puste..-mrmljajući sebi u bradu reče- opet sam drugi, zamjena, nikad prvi izbor, nikada najbolji. Šta taj dječak ima a ja nemam..
-Pa dobro, doći ću sjutra i razgovaraću sa tvojim roditeljima. Ako nemaju nekih obaveza, doći ću nakon ručka. Čovjek ustade i odšeta.
Dječak nije uspio da osmotri kako on izgleda. A tek tada mu je sinula pomisao kako da kaže svojim roditeljima ko dolazi, i šta će on uopšte da radi. Nije imao kud, nakon večere je,sa zebnjom ispričao svojim roditeljima sve što se desilo. Otac je negodovao ali je zarad sina pristao da primi tog neznanca u kuću.
Dječak je zaspao sa velikim nemirom koji je pomiješan sa iščekivanjem i tremom. Mirnim snom spavaju oni najsrećniji dok oni koji imaju teret proživljavaju agoniju. Misli su im najveći neprijatelji koji ih poput asasina ubadaju sa svih strana, ne štedeći ga niti ublažavajući bol.
………….
– Dogovoreno, ali pod jednim uslovom, školu ne smije da zapostavi, samo vikendom može da dolazi.
Čovjek pristade.
…………
Eto kako se sudbina očas posla poigra sa čovjekom. Zadesi ga šta mora a zaobiđe šta treba, a nikako od toga ne može pobjeći, sve i da hoće.
…………
-Jesi li zapamtio gdje ide veći a gdje manji papir? I kada moraš da promijeniš tintu?
-Jesam-odgovori dječak sa sigurnošću
-Onda možeš ići kući. Dosta je za danas. Vidimo se naredne nedjelje. Pozdravi roditelje- reče čovjek.
-Htio sam da pitam, uplašeno reče dječak, kada dolazi taj drugi na čijem sam mjestu?
– Ne znam, još ga tražim. Kada ga nađem obavijestiću te.
-Dobro – reče dječak.
Na putu do kuće mislio je o tom drugom dječaku. Kakav je , i po čemu je poseban. Ja se toliko trudim, i za kratko vrijeme sam sve naučio, i opet mi izmiče sve. U čemu griješim?

Duboko povrijeđen koračao je do kuće. Odlučio je, reći će pisaru da više neće ići kod njega i tačka.
-Zašto? Pa mi smo imali dogovor, sjećaš se?
-Ne mogu, imam puno da učim, slaga dječak..Krio je pogled, bojao se da ne brizne u plač. Skupljao je pesnice. Pokušavao je da djeluje uvjerljivo.
-Reci mi, nešto drugo je u pitanju zar ne?-reče pisar
-Ne nije-neuvjerljivo reče dječak, gledajući u pod .
Pisar mu reče da priđe i sjedne do njega da mu nešto ispriča.
Dječak sjede do pisara, i dalje gledajući u pod.Ruke je držao na koljenima. Srce mu je udaralo kao da će iskočiti iz grudi, a grlo se stezalo. Mislio je da će ako progovori briznuti u plač. Ćutao je.
Pisar sjede udobnije u svoju stolicu, prekrsti prste i podiže glavu ka plafonu. Prebirao je po svom sjećanju.
-Bio sam kao i ti, malo stariji doduše, ali isto poput tebe žedan znanja, ali i željan pohvale. Majstor je primio mene i još jednog dječaka da mu budemo šegrti. Bio je nadaleko poznat kao najbolji pisar. Bili smo nestrpljivi da naučimo sve. Takmičili smo se ko ljepše piše, brže. Bili smo prijatelji. Ali, kada sujeta dođe po svoje tu nestaje svako prijateljstvo, pa i naše.
Bio je bolji i vispreniji od mene u svemu. Trudio sam se da ga sustignem ali je on imao dar a ja samo upornost i tvrdoglavost.
Majstor ga poče voditi sa sobom u kupovinu materijala , upoznavao ga je sa trgovcima, drugim majstorima. A ja sam dane provodio radeći i moj i njegov posao. Čistio sam, slagao papire, pripremao ih za dalju obradu, vezao u korice. Kako sam bivao usamljeniji tako sam postajao ogorčeniji toliko da sam prestao da razgovaram sa njima.
Majstor nije obraćao pažnju na mene misleći da su to dječija posla, a moj prijatelj je bio sa glavom u oblacima. Nekako bih i istrpio dok nije rekao jednu rečenicu koja je ispisala moju sudbinu:
-Zašto se trudiš da me sustigneš?Zašto lažeš majstora da kasnim, da je moj rad tvoj? Zašto širiš neistine. Koliko god da se trudiš nikad nećeš biti kao ja.
Tada sam uradio nezamislivo.
Pod okriljem mrkle noći, prišunjao sam se majstorovoj radionici i podmetnuo požar tako da izgleda kao da je moj prijatelj kriv. Ostavio sam svijeću da gori iznad papira. Jer, njegov posao je bio da te papire pomjeri na policu, što i jeste, ali sam ih ja spustio na pod.
Pisar se zagrcnu, ispi vode pa nastavi.
Moj prijatelj je ubrzo napustio grad. Ali, koliko god da me je pekla savjest, nisam smio reći ništa. Pogotovo ne sada kada sam postao miljenik i najbolji šegrt. Majstor je ostario i meni prepustio sav posao. Oslijepio je, a to je za svakog pisara kao prijevremena smrt. Pozvao me jednog dana kod sebe. Kako nije imao djece, ja sam mu bio poput sina.
Dok mi je davao ruku da sjedne u fotelju, reče:
-Otac voli svu djecu podjednako, makar bila loša. Svakom zna mane i vrline. Čekao sam kada ćeš mi sam priznati svoj grijeh ali nisi to učinio. Zar ne znaš šta si napravio svom prijatelju?
-Ali kako ste znali? -zaustio sam
-Znao sam, jer sam te vidio kako trčiš iz radnje.
-Zašto ništa niste rekli, jecao sam i pao mu na krilo.Plakao sam kao malo dijete.
-Nisam, jer sam htio da naučiš svoju lekciju. On će doći po ključeve od radnje a ti ćeš mu ih predati i reći mu šta se desilo.
-Ali…ja. -osjećao sam strahovit stid.
Majstor reče:
Moraš znati sine, ono što je tvoje i tebi namijenjeno niko ti to ne može oteti, niti umanjiti. Makar bilo neprijatelja koliko zrna pijeska. A ono što ti ne pripada nikada neće ni biti tvoje.
Svako ima svoju sreću i svoj dar. Ne zavidi drugom na nečem što nemaš. Ne trudi se da otmeš ono što se oteti ne da.
…………….
Predao sam ključeve i napustio grad. A sada imam svoju radnju za koju sam dugo radio, skupljao novac.Dugo mi je trebalo ali sam uspio.
-Ali šta je bilo sa vašim prijateljem?
-Oprostio mi je.
-Zar je moguće?upita dječak zbunjeno
-Tvoj je otac veliki čovjek. A ti si na njega.
Dječak zanijeme.
-Moj otac? -Da.
– A šta je sa drugim dječakom? -zapita
-Čekao sam tebe.-reče
-Mene, ali kako?
-Da postaneš bolji od onog koji si bio-reče
Ćutali su tako još dugo. Dječakov otac uđe na vrata.
-Prijatelju, kakav je bio?uz osmjeh upita otac
-Biće bolji od nas. Biće.
Kraj

Sofra

Zaista,niko ne zna šta ga čeka niti da li će osvanuti.

-Ne gazi po mrvicama hleba, i anđeli plaču kad to vide. Nemoj, sakupi ih, ne griješi se.
Čistio je sto od ručka. I uvijek se sjećao ovih riječi koje mu je baba govorila.
Da, grijeh je gaziti, bacati, pljuvati i psovati hleb. On je narode držao sitim u svim vremenima. Toliko je gladnih a olako shvatamo svaku mrvu.
Da su doživjeli šta sam i ja, ne bi tako.
Oholi se čovjek kao da mu je bogomdano pravo na svo dobro svijeta, zauvijek. Misli čovjek kao da će dovijeka biti živ, a niko ne zna gdje će sjutra osvanuti,ne zna a opet je ohol.
I ja sam bio.
………..
-Hajde hoćeš li se više spremiti da izađemo. Noćas dolazi bend i tu će biti ona tvoja mršavica -nasmija se drug podbadajući svog uštogljenog i nervoznog prijatelja. Takvi poput njega su uvijek u grču i stalno na ivici nervnog sloma, a ako ih pitate čemu ta nervna napetost, reći će vam da je od života, što je daleko od istine.
-Ma šta ti znaš, možda i neće. Nju ne zanima student arhitekture. Ona voli one čupave spodobe što vrište i bacakaju se po sceni. Ja ne znam zašto sam uopšte dozvolio da me nagovoriš-negodovao je
-Ma hajde, jedan njen pogled i ti si danima u ekstazi-nastavljao je drug
-Ti baš hoćeš da me iznerviraš?-ljutito odgovori
-Ne, ne šalim se. Ajmo devet je-doda drug blažim tonom -zakasnićemo. Sa takvima je uvijek kao hod po žici, nikad ne znate kada će pući.
……
-Eno je-frknu kroz nos-jesam li ti rekao da voli čupave gitariste, pravi kliše studentkinja medicine-odmahnu rulom, dubokim tonom doda – i tako nije nešto. Ravna je kao daska, očigledno da nije nešto mnogo bistra čim voli takve gubitnike. Idem, sjutra putujem nazad u grad. Imam predavanja. Zaputio se ka izlazu ostavivši druga da se snalazi u toj gomili nepoznatih ljudi, mada on je bio druželjubiv i ubrzo je našao nove poznanike.
……….
-Glupača! Sve su žene iste. Ni jedna pameti nema. A ja da sam čupav i tupav kao taj majmun tamo, rekla bi mi da se okupam jer izgledam kao prosjak.Pif- i pljunu sa strane.

Bila je prohladna februarska noć, skoro nigdje nikog na ulicama. Većina je u svojim domovima, uz peć na drva.
Mala mjesta poput tog nemaju visoke solitere, i svi se uglavnom poznaju. Jedna ulica, jedan park, jedna škola.
Fakulteti, više škole, sve je to stotinama kilometara daleko. Ovdje studenti uglavnom provode praznike ili vikende.
Koračao je užurbano, što od bijesa što zbog povrijeđene sujete, mada ona i tako nije bila sa njim u vezi, tačnije ona nije znala da on uopšte postoji. To su one platonske ljubavi za koje znaju samo akter i neki prijatelj od povjerenja. Najstrožija tajna koja se čuva, o kojoj se ćuti a koja se proživljava i stvara agoniju i čežnju ako se ne ostvari. A ako se i ostvari, brzo nestane jer je prošla ta magija tajnovitosti. Svijet u kojem zaljubljeni živi brzo sruši svakodnevnica. Mada, obično prođu bezbolno te patnje, jer se odmah nađe nova žrtva naše pažnje i nadanja.
– Zašto je upaljeno svjetlo u dnevnoj?Zar stari nisu zaspali do sada? Da se nije nešto desilo, ili je stari opet napravio neku glupost?- trčao je dok ga je leden vazduh probijao i svaki udisaj mu je kidao pluća i stvarao bol.
Ledenog i blijedog lica utrča u kuću.
Bilo je toplo, a na sredini sobe otac i majka koji su stajali izviše nekog ko je sjedio opruženih nogu na kauču.
Nisu ga čuli kada je ušao pa je majka streknula kada je pitao šta se desilo …..
-Nema šanse! Jedva krpimo kraj s krajem i sad ste našli babu da dovodite sa sela? Pa ona je koliko ja znam, bila dobro s obzirom da nikada nije došla kod tebe- vikao je sin na oca
-Ali nemoj sine, stara je, zar sam trebao da je istjeram po ovakvom vremenu iz kuće?- molećivo se obrati sinu- neka ostane, grehota je izbaciti je, ipak- zastade-majka mi je, i..htjede da nastavi ali ga sin prekide
-Da, da strašna ti je majka, ja se nešto ne sjećam da mi je ikada poslala bilo kakvu čestitku makar za rođendan, a da ne spominjem što je nikada nisam ni upoznao. Šta uopšte hoće ta starica?Pare?E žao mi je,nema. Nema!
Još dugo bi se vodila polemika da starica nije ušla u kuhinju sa metalnom šoljom za mlijeko.
-Izvini sinko, ja sam popila, ali rekoh da operem šolju-reče starica
Sin je pogleda i izađe iz kuhinje.
……….
-Sve bolje od boljeg! Ma nema meni ovdje sreće. Sjutra rano putujem i sve će ovo biti iza mene. Profesor je rekao da od mene očekuje da postanem njegov asistent, doduše mala su primanja ali je bitno da izgradim karijeru.
Spremio je torbu, malo hrane za put i taman kad je oblačio cipele začu dozivanje iz sobe za goste:
– Da li može neko da mi doda vode, ne mogu da ustanem, molim vas-zapomagala je starica
Pravio se da ne čuje, tiho je oblačio cipele kad se udari o komodu i opsova
-Sinko, jesi li ti, molim te možeš li doći- tiho reče starica
-Dođavola, mrmljao je,sad moram da je gledam, a proći će mi i voz. Ma samo ću joj dodati čašu i bez pozdrava otići, neka je tata pazi kad je već tako dobar.Ušao je u sobu, bez pogleda, pozdrava kao da tu ne boravi čovjek, nasu joj vodu, i pruži ruku. Gledao je u nogare kreveta.
Čekao je da ispije vodu u tišini.
Okrenuo se i taman zakoračio van sobe kada starica tiho, skoro šapatom reče:
-Sinko moj, kako si porastao. Tako si lijepo stasao. Pametan i dobar baš kao tvoj otac.
Tišina.Krenuo je da zatvori vrata ali starica reče:
-Možeš li da otvoriš torbu ako te ne mrzi- pokaza na poveću torbu u uglu.
-Zakasniću na voz. Nemam vremena, drugi put. Zatvori vrata za sobom.
………..
-Kada dolaziš kući?-zapita majka
-Za tri dana, poslije praznika moram natrag. Imam završni ispit. Kako je tata? Da li se i dalje svađa sa majstorom oko kola? Za šta sad mora da da pare, da pogađam-dizne?-nasmija se sin
-Nemoj da si takav -doda majka.Znači dolaziš nam?- reče ushićeno
-Da. Nego, ona starica je li još živa- reče zajedljivo
-Sine šta to govoriš, sramota. Naravno da jeste. Odakle kod tebe takva neljubaznost, ne znam te takvog.
-Idem, nemam više vremena za priču. Čujemo se sjutra. Pozdravi oca.
Spustio je slušalicu.
Zaista, odakle čovjeku neljubaznost kada smo rođeni dobri. Uvuče se u srca poput zmije, pa i najbolje, vremenom zatruje. Mržnja i ljutnja su otrov koji se širi tijelom, ali nema svako lijek da se izliječi. Neki više vole da od otrova umru, a takvih je mnogo.
……
-Pa sine, dobro nam došao!-nazdravi otac dižući čašu.Još jedan ispit i eto nama svršenog diplomca. Neće otac žaliti novca da proslavimo tvoju diplomu!-od radosti ali i nespretnosti obali jednu flašu na pod.
Nasta smijeh.
Svima je srce bilo puno sreće samo njemu ne. On je i dalje gledao staricu.
Osjećala je njegov ljutit pogled. Toliko joj je bilo nelagodno ali nije mogla da ustane.
-Pogledaj je,kako je nije sramota ovako da sjedi? Jede i pije za sve pare ovako pocijepanog džempera i kašlje non stop. Šta će ovaj narod reći, da smo udomili prosjaka na samrti. Strašno.
Svi su jeli osim nje. Ona je drobila okrajak hleba u supu. Nakon što je pojela sve, sakupila je mrvice u ruku i pojela je i to.
Možda niko ne bi ni obratio pažnju na nju da nije rekla komšiji do sebe:
-Zašto bacaš taj hleb tako? Zar ne znaš da je grijeh gaziti po mrvicama. Ne oholi se da ti sjutra te mrvice ne budu sve što imaš.
Gosti su počeli da se komešaju. Komšija se naljutio. Otac je pokušavao da ga umiri ali je ovaj napustio skup.
Masa se razminu.
Majka je skupljala posuđe, otac je vraćao piće na policu. Dobacivao je majci ko je koliko popio.
– A ovaj samo dođe kad se jede i pije džabe, vidje li koliko sipa? A kad je kod njega kakvo slavlje možeš se ubiti ali drugu čašu dobiti nećeš. Cicija matora. Radi u opštini a prije bi se za cent ubio nego ga potrošio.
Njihova priča je bila uobičajena nakon svakog skupa ili slavlja. Svaka porodica je tome sklona pa i ova.
…..
-Sinko, upita starica, što ne pojedeš taj okrajak?
Ova je stvarno dosadna sa tim hlebom. Aman više, šta je sa tobom?-doda ljutito -Ništa, izvini samo ja ne volim da se baca niti da se neko ružno ponaša za sofrom.
-Pa ako ne pojedem velika šteta. Šta tebe briga.-zapita
-Pa briga me, to je tvoja sreća, nafaka. Zašto da ga ostavljaš, isto tako ne valja gaziti po mrvicama, anđeli plaču kada to gledaju. Nemoj, ne znaš kako je kada glad pokuca na vrata. Svaka mrva postane kao suvo zlato.
Ne znaš kako je kada majka svoju plačnu čeljad nema ničim nahraniti. U grudima nema mlijeka, a u kući trohu hleba.
– A ti znaš?-nasmija se
-Znam i to vrlo dobro.-doda starica mirno
-Ja koliko znam ti si uživala na selu, ništa ti nije falilo. Zašto sad izigravaš neku žrtvu i sveticu. Okani me se!
-Ali..zausti da kaže pa zastade
……
-Kako to stara umrla? -zapita sin
-Jutros-plačnim glasom doda majka.
-A šta joj je bilo?-zapita
-Ne znamo, samo smo je našli kako grli torbu. Ovaj, ostavila je pismo za tebe, ako želiš pročitaj..
-Baci ga, ne zanima me.-doda sin
-Dobro, neću da se raspravljam, tvrdoglav si, dođi pa ga sam baci.
-Šta ima da ulazim u sobu, ne zanima me ništa što se tiče te starice.
Imam posla na fakultetu i preko glave, a ja moram ovim da se bavim.
Nakon sahrane, gdje nije bilo previše ljudi, sin se vrati u grad
Postigao je velikim uspjeh.
Čak je dobio titulu magistra. Radio je na velikom projektu za novu fabriku pijeće vode.
Mada, nije imao sreće u ljubavi. Živio je sam.
….
-Gospodine imate li nešto da udijelite?-zapita prosjak
-Gubi se, nemam.-odvrati
-Dobro, hvala.-reče
Nakon pola sata prolazio je kraj prozora i vidio onog istog prosjaka kako sjedi na trotoar i drži otvoren dlan.
-Sirotinja, samo smeta nema koristi.

Svoju tugu kojoj nije znao uzroka liječio je kockom. Ubrzo je u želji da se dokaže izgubio sve.
Gledao je kako mu nose stvari iz kuće. Zaplena imovine zbog neizmirenih dugova.
-Šta sad?-pomisli. Kako sad da se vratim. Kako je meni ovo moglo da se desi? Cio život sam vrijedno radio i sve nestade kao dlanom o dlan. Sve što imam i sve što vrijedi-očajavao je. Nije mu ostala čak ni kuća starih roditelja, sve je prokockao.
Roditelji su odavno umrli, nije imao nikog. U godinama kada se ljudi odmaraju i uživaju u plodovima rada, on je bio na dnu. Sve što je imao bilo je u garaži komšije do njih.
Odlučio je da ode kući i vidi ima li šta vrijedno tamo da proda.
…….
-Evo , to je sve-reče komšija.
Par kofera i stari kauč sa policama i slikom, nešto posuđa. Cio njegov život je stao tu. Pregledao je stvari u koferima i spazi jedan, skoro iscijepan.
Otvori ga a u njemu pokloni. Na svakom je bila čestitka sa njegovim imenom. I jedno pismo:
„Sinko moj, ovo je sve što sam imala da ti pružim. Nisam slala niti jedan jer sam se stidjela da nećeš htjeti ništa od svoje babe. Za više nisam imala. Oprosti mi ako možeš. Pile moje.“
Otvorio ih je, a u njima ispleteni džemperi, rukavice, kape.
Suza je suzu stizala i svaki je poklon ljubio. Svih dvadeset i pet.
……
-Evo baba, ispade mi jedna mrva ne vidjeh je-nasmija se
………
U maloj sobici u domu za stare gdje je već dugo godina bio gost,nosio je babin džemper, jer stari ljudi teško podnose zimu i brisao je sto od mrva nakon jela.
…….
Zaista,niko ne zna šta ga čeka niti da li će osvanuti.

Misli

Moje misli teško da iko može razumjeti osim mene; u njima sam sama sa sobom.Neke od njih me more, guše me, ne daju mi vazduha, od njih mi zapre knedla u grlu, od njih mi naviru suze, a neke mi izmame osmjeh.

Ovih drugih je mnogo manje, da, skoro pa da ih i nemam.
Nekako, u životu je više ovih prvih, barem meni. Pritiskaju mi dušu i lome srce, psihu, igraju se sa mnom. One su moj tamničar. Taman kada pomislim:
-Eto meni sreće napokon, moj tamničar me ščepa za vrat i baci nazad u kavez.
-Nema tebi slobode! Ko te je to slagao da možeš biti srećna? Naivna mala djevojčica- grohotom se smije pa se podrugljivo našali:
-Ti stvarno misliš da možeš pobjeći odavde? Jao, a sada ćeš zaplakati zar ne? Nema tate i mame da ti pomognu ovdje-nastavlja svoj cinični smijeh.

Tačno, ne može niko pomoći srcu koje boluje, iako je moje ni ja mu ne mogu pomoći.
………..
Kako pronaći izlaz iz bezumlja ništavnosti i straha, pokušavala sam vjerujte mi, pokušavala, ali bezuspješno.
Mislila sam, ljubav će mi pomoći ali i ona se sama nekako zagubi po džepovima života.
Ako ljubav drugog ljudskog bića, to drugo parče mesa i malo krvi ne može otrgnuti mene od svojih misli, ko onda može?
Da mi je da nađem taj izvor sreće da sa njega popijem bar kaplju vode, mislim da bih je životom platila, ali ne može.
Ne da tamničar.
Lakovjerno uzimamo život misleći da smo toliko lukavi da ga živimo a on nam se samo smije; baca nam brige, zlo, nepravde i tugu u lice kao što djeca bacaju kamenčiće u vodu.
Mene je svaki pogodio i svaki me zabolio; još imam modrice -gledaj!
Vidiš te fleke, tamne i natekle, pogledaj ne skreći glavu sa mog tijela! Vidi!
Je l’ da da nije prijatno? Nije ni meni bilo, a život i dalje gađa i smije se. Proklet da je!
Opsovala bih ga najstrašnije jer je svemu kriv, al njega nekako baš briga za to.
Je l’ da da boli kad se čovjek do kraja ogoli? Boli hladnoća nagog tijela kao što novorođenče boli prvi uzdah.
Boli jer nema te kože koja me može utopliti niti garderobe, grijanja, nema, ne postoji.
…..
Evo ga tamničar moj!
-Šta je, opet dolaziš da me mučiš?
-Da-smije se.
– Gad.

Jedan vruć hleb i benzin moliću!

Kako to obično i biva u zemlji gdje se uvijek traži rupa u Zakonu, nije trajalo puno a već imamo zanimljive informacije: benzinske pumpe prodaju šećer, kafu etc. Postavlja se pitanje da li se tu narušava Zakon ili ne, mogu se čuti pro-contra stavovi.

Ali, hajde da uključimo zdrav razum i posložimo redom stvari na sljedeći način:
1.Zakon o zabrani rada nedjeljom su predložile veliki marketi i lanci
2. Veliki marketi i lanci povećavaju radno vrijeme subotom, uvode brojne popuste i produžavaju radno vrijeme radnicima
3. Zakon je izuzeo pekare, apoteke (ne sve) i dozvolio rad zato što se hleb i lijek mora uzeti
4. Benzinske pumpe rade nedeljom i uvrstile su nov asortiman prehrambenih proizvoda na svojim rafovima
5.Kupci odlaze u kupovinu po cigare, kafu etc na benzinske pumpe
6.PR predstavnici velikih trgovima navode da nije fer play
7.Predstavnici pumpi se pravdaju da je to neznatno mali promet i da ne ugrožavaju veće / manje trgovine
Apoteke i pumpe teško da mogu biti zatvorene zbog svoje neophodnosti. Naravno, ne bi me iznenadilo da pročitam da neka pumpa nudi veliki popust:

2 hleba i 10 l goriva sve to po cijeni od 9,99e!

Ali, ako pogledamo zašto je Zakon uveden, onda je valjda jasno da radni narod zaslužuje odmor.
A ako neke porodice me mogu kupiti hleb subotom jer vole svjež, evo rješenja:
RECEPT ZA HLEB
1 kg brašna

1 kockica kvasca

500 ml vode

1 kašika ulja

1 kašika sirćeta

2 kašičice soli

1 kašičica šećera (za kvasac)

Zamijesiti testo od datih namirnica pa ga ostaviti da odmara pola sata.
Zatim tijesto podijeliti na dvije lopte, razviti jednu koru pa uviti kao štrudlu to isto uradimo i sa dugim dijelom testa.
Veknice malo zasijeći pa ostaviti tijesto da odmori još pola sata. Peći na 200 C oko 30 minuta.

Nema ništa bez mirisa domaćeg hleba. Probajte, nije strašno.

Ako ne, obratite se meni.
Povoljno nudim usluge pravljenja pogača, kiflica nedjeljom po nevjerovatnoj cijeni od svega 0,99 po komadu. Jer domaće je najljepše!

Sarabela
04.11.2019.
14:13h

Recept preuzet sa:https://www.recepti.com/kuvar/pite-i-testa/20658-domaci-hleb

View this post on Instagram

Kako to obično i biva u zemlji gdje se uvijek traži rupa u Zakonu, nije trajalo puno a već imamo zanimljive informacije: benzinske pumpe prodaju šećer, kafu etc. Postavlja se pitanje da li se tu narušava Zakon ili ne, mogu se čuti pro-contra stavovi. Ali, hajde da uključimo zdrav razum i posložimo redom stvari na sljedeći način: 1.Zakon o zabrani rada nedjeljom su predložile veliki marketi i lanci 2. Veliki marketi i lanci povećavaju radno vrijeme subotom, uvode brojne popuste i produžavaju radno vrijeme radnicima 3. Zakon je izuzeo pekare, apoteke (ne sve) i dozvolio rad zato što se hleb i lijek mora uzeti 4. Benzinske pumpe rade nedeljom i uvrstile su nov asortiman prehrambenih proizvoda na svojim rafovima 5.Kupci odlaze u kupovinu po cigare, kafu etc na benzinske pumpe 6.PR predstavnici velikih trgovima navode da nije fer play 7.Predstavnici pumpi se pravdaju da je to neznatno mali promet i da ne ugrožavaju veće / manje trgovine Apoteke i pumpe teško da mogu biti zatvorene zbog svoje neophodnosti. Naravno, ne bi me iznenadilo da pročitam da neka pumpa nudi veliki popust: 2 hleba i 10 l goriva sve to po cijeni od 9,99e! Ali, ako pogledamo zašto je Zakon uveden, onda je valjda jasno da radni narod zaslužuje odmor. A ako neke porodice me mogu kupiti hleb subotom jer vole svjež, evo rješenja: RECEPT ZA HLEB 1 kg brašna 1 kockica kvasca 500 ml vode 1 kašika ulja 1 kašika sirćeta 2 kašičice soli 1 kašičica šećera (za kvasac) Zamijesiti testo od datih namirnica pa ga ostaviti da odmara pola sata. Zatim tijesto podijeliti na dvije lopte, razviti jednu koru pa uviti kao štrudlu to isto uradimo i sa dugim dijelom testa. Veknice malo zasijeći pa ostaviti tijesto da odmori još pola sata. Peći na 200 C oko 30 minuta. Nema ništa bez mirisa domaćeg hleba. Probajte, nije strašno. Ako ne, obratite se meni. Povoljno nudim usluge pravljenja pogača, kiflica nedjeljom po nevjerovatnoj cijeni od svega 0,99 po komadu. Jer domaće je najljepše! Sarabela 04.11.2019. 14:13h Recept preuzet sa:https://www.recepti.com/kuvar/pite-i-testa/20658-domaci-hleb

A post shared by Sarabela (@___sarabela___) on

Ugalj

Rodio sam se kao i većina, uz bol. Majka ga je osjećala,valjda kao i svaka druga.
Nisam ni otvorio oči a život me je onako golog, već spremio na trpljenje. Zaplakah. Zar sa suzama započinje život? Ili je to plač duše koji nagovještava buduća trpljenja i jad.
I onda nova bol odrastanja. Da bi nešto raslo i razvilo se, zar mora trpjeti bol?
I kad sam pomislio da je kraj jadu, gledao sam kako ljudi oko mene nestaju, nema ih više.
Nisam ni mislio o tome toliko dok nisam držao grumen zemlje, crn kao ugalj koji sam bio naumio da bacim na majčin grob.
Zar ona koja me uz bol rodi ode zauvijek da bih ja živeo? Kakva je to svrha života, pitao sam se. ………….
Crna zemlja kao ugalj. Crna i hladna. Guta neživo a opet da živo. Iz mraka svjetlost nađe svoj put.
Ali čemu crna boja? Gledam ovog starog slugu Božijeg. Crna odora valjda prikladna zbog povoda.
Gledam ga, mirno i krotko ponavlja napamet naučeno.
Servus Dei, božiji Sluga, Abdullah,Obadija kako god da ga zovu i gdje god da živi, isto bi bilo. Život se nastavlja i teče, on ide svojim novim dužnostima. A šta ću ja?
Bacih onaj grumen zemlje.
………
Gledam utabanu zemlju koja je progutala do juče živućeg čovjeka.
…………
„Zemlja zemlji…“
Izgleda da je to krug koji nastavlja da se vrti, koga ne zanimaju naše suze ili tuga. Živimo a znamo da ćemo umrijeti, samo ne znamo kada. Opstajemo svaki dan slučajno ili zato što tako treba.
Da li je to neka igra u kojoj smo mi lutke, potrošna roba ili nešto mora nestati da bi nastalo drugo.
….
Otišao sam odatle. Sam. Ostavila me da se snalazim bez nje. Dala mi je smisao života ali ne i sve odgovore. Njih je ponijela sa sobom. ……
I ja ću prahom postati i poslije mene će život dolaziti, a sjećanje na mene će vremenom izblijediti. Tako sam bio, živio i nestao zauvijek.
Mada, sada mi je svejedno.
Sarabela

Kapija

Ja sam posljednji.. nisam razumio zašto me je otac na silu natjerao da odem odavde, ali sada znam. Na žalost, izgleda da nema bjekstva od sudbine. Na kraju sam ipak došao tu.

-Ej,ako ti padne lopta preko zida, ideš sam jesi li me čuo?-povika veći dječak.

-Ma šta je, ne smiješ da priznaš da si kukavica?-nasmija se manji držeći ruke gordo na kukovima.

-Nisam!Ali si sam kriv ako tamo padne!

-Dobro, dobro ako si prestao sa cmizdrenjem šutni loptu više, dobaci manji.

Dječak bijesno šutnu loptu,ali se ona u zadnji momenat ote kontroli i udari u zemlju i preko zida

Puf..tup..tupp

Manji pogleda većeg i dobaci- jesi li ti normalan?Mogao si nos da mi razbiješ!

-Sam si kriv, provocirao si me. Idi po nju sad!

-Nema šanse! Ja idem da ručam a ti vidi šta ćeš i kako ćeš

Ode.

Veći je dobacivao pogrdna imena za manjim, ali se ovaj ne okrenu.

Bijesan stade da udara o pod.

-Đubre! A rekao mi je tata da se ne družim sa njim.Bio je u pravu. Lukav je kao lisica. Pih!-pljunu sa strane.

Tako je stajao par trenutaka dok nije povukao:

-LOPTA! Jaooo sad moram da idem po nju a već je zašlo sunce, a ako se ne vratim kući tata će me ugaziti kao psa, bar tako on to naziva dok me vrti za uši..prisjetivši se bola pogladi se po ušima.

-Ništa, nemam kuda, idem kući pa ću poraniti prije škole.A onog malog, stegnu pesnice, njega ću prebiti na mrtvo ime! Samo kada ga se dočepam.

Skoro trčeći krenu put svoje kuće.

Zabačena stara kuća u kojoj su živjele generacije njegovih predaka, svaka dozidavši po nešto. Kreč nigdje nije bio isti, razlikovao se i oblik prozora, vrata.

Svako od njih je ostavio nešto svoje u toj kući.

Jednog dana, mislio je njegov otac, i on će živjeti tu, ali dječak je imao tajne planove i snove.

On je priželjkivao da napusti to dosadno mjesto i ode van. Želio je da postane profesor istorije. Toliko je volio da uči o starim civilizacijama, da je na kraju svake školske godine kupovao knjigu iz istorije za narednu godinu i učio je preko ljeta.

Prosto je gutao podatke. Pisao je zanimljivosti u svojoj maloj narandžastoj svešcici koju je dobio na poklon od strica.

Atlas je koristio kao mapu i tu bilježio važne datume, bitke, osvajače.

Toliko toga što je učio ga je zaokupljivalo tokom dana, da nije uspio da ostvari drugarstvo sa ostalim dječacima ili barem jednim, sve dok se nisu doselili stranci u njihovom komšiluku. Imali su jednog sina.

Otac manjeg dječaka je došao sa sinom u goste da upoznaju svoje susjede. Otac većeg je gotovo na silu natjerao sina da idu napolje i igraju fudbal, ali mu je rekao da je mali prepreden kao lisica i da ga se čuva.

….. Već je pao mrak, gorjelo je svjetlo u kući kada je dječak došao.

-Sada sam gotov, jao jadne moje uši.Ali ako mu objasnim da ja u suštini nisam kriv, možda me neće dirati.

– Ma koga lažem, zakuka opustivši ruke sa strane i podigavši glavu ka nebu, Bog mi ne može sada pomoći.

Tiho, poput mačke uđe na stražnja vrata. Taman kada je pomislio da ga možda niko nije vidio, neko ga ščepa za uši i zavika:

-Mali gdje si ti do sada? -Tata, ajj zakuka, nisam ja kriv, držeći se za uvo koje je otac stiskao i uvrtao, onaj mali lisac..

-Ne zanimaju me nikakve lisice, marš u sobu, kažnjen si.Nema više izlaženja napolje!

Dječaku to svakako ne pade teško jer je i tako više volio da ostaje kući i čita.

Ode do svoje sobe.

Ispe se na prste da bi osmotrio uvo, bridelo je.Uh..nije mogao da istrpi bol, zar baš uvijek isto uvo!A nisam ja kriv!

Jao onaj mali je gotov sjutra!Udari pesnicom o vitrinu.

Ostatak večeri je proveo u sobi. Nije čak hteo ni da jede, sedeo je na pod.Mislio je, kao i sva djeca uostalom, da tako kažnjava roditelje.

Majka ga je mamila pudingom, ali je on ostao dosljedan, iako je soba odzvanjala od krčenja njegovih crijeva.

-Možda, malo samo,ali se prekori u trenu i reče odlučno: NE!

Legao je ranije nego inače, morao je po glupu loptu. Dok je tonuo u san smišljao je najpakosnije načine kako da naudi malom. Možda da ga ismije pred odjeljenjem, ipak otac mu je bio mesar, smrdeo je na meso i krv. Ili da ga prebije pred svima, možda će ga ona djevojčica iz šestog C pogledati i nasmijati mu se.

Tako da sanjareći, zaspa.

……

Obukao se. Svi su spavali. Umalo je probudio babu kada se okrenuo da ukrade puding sa vitrine.Padoše kašike na pod, prestao je bio da diše i pretvorio se u uvo. Neko se promeškolji ali je brzo nastavio da hrče.

Prošao je oko kuće.Bilo je rano. Jutarnja hladnoća mu je stvarala jezu.Tresla su mu se usta. Da bi se zagrijao, odlučio je da potrči do one kuće i uzme loptu, tamo će pojesti puding i poći u školu, a onda sledi obračun!

Pritrčao je do zida zadihan i znojav.Pridržavši se rukom, drugom je brisao znoj.

-Dobro, sad da vidim kako da preskočim ovaj zid.

Osmatrao je zid, uspio je da primijeti da je na jednom kraju zida kamen ulubljem, za dječiju nogu, sasvim dovoljno prostora.

Uspeo se na zid. Držao se za ivice i jednim potezom dođe na vrh. Malo ga je uhvatila nesvestica, pribrao se.

Pogledom je tražio loptu. Čkiljio je na jedno oko.Poslije nekoliko minuta je uspio da je uoči iza jednog grma.

Pažljivo je procijenio visinu i osmotrio da li ima nekih oštrih predmeta u blizini, kako je sve bilo začuđujuće čisto, uskočio je, vješto poput mačke.Dočeka se na noge.

-Ovo je bio mačiji kašalj, potra se po farmericama.

Ode do lopte.

Mjesto gdje je pala bilo je mračno.

Prošla ga je jeza. Mokra znojava majica je počela da se lijepi za kičmu hladeći mu tijelo.

Ali, nije samo od znoja. Bilo je nečeg zlokobnog tu. Nešto zbog čega je na momente zaustavljao dah. Osjećao se kao da nije sam. …….

Neko ga je posmatrao.

Prebacio je loptu preko zida, znao je da će osjetiti olakšanje kada se izgubi odatle.

Ali nije stigao da promisli kako da izađe, začuo je nešto.

Nešto je dopiralo sa druge strane, desno od njega.

Hladan vazduh je prošao preko njegovog skamenjenog lica.

Nije smio da se pomjeri.

-Bože, zamoli u sebi jecajući, nemoj da me ubiju ovdje, samo sam došao po loptu.

Dok je stajao nepomično začu se neka lupnjava

Bum!

-Ne!zaurla dječak prekrivši lice rukama.

….

Topao krevet, miris čaja od kamilice, mamin parfem..

Mama?

-MAMA! zavika dječak poskočivši iz kreveta.

-Dušo mamina, polako sine , jesi li dobro? zagrli ga i nježno poljubi u tjeme

-Ja sam, zbunjeno će, živ? -opipa se po tijelu

-Šta se desilo?

-To ti nama reci!zavika otac

-Bože, zar on nikada ne prestaje da se dere? Začudi se dječak u sebi.

-Mali govori! Šta si ti radio na imanju stare kuće?Iskrao si se i nestao.Majka ti je poludjela od brige, svuda smo te tražili.Nisi bio u školi, da te čuvar nije pronašao..

-Polako gospodine, dječak je doživio šok i onesvijestio se, reče doktor blagim tonom, pustite ga sada da odmori, pa kasnije.

-Ih..reče otac , dobro, ali mi duguješ objašnjenje a majci izvinjenje. Joj kako bih te sada zviznuo!

-Znači, nikoga nije bilo?

-Ne deda, samo sam čuo tras i to je sve. Mislio sam da neko dolazi po mene..

-Dobro, odmori se. Izašao je iz sobe. Dok je prilazio dnevnoj sobi začuo je sina kako viče:

-Zvaću policiju! Ko zna ko je tu bio, mogao je da ga povrijedi..ko zna šta bi se desilo.

Starac reče:

-Ma to su bila stara masivna vrata od hrasta. Ta kapija uvijek škripi, a kako je to jutro bilo vlažno šarke su popustile pa su vrata lupala zbog promaje, reče komšija.

-Bila je to ona,žena u bijelom reče starac mirno.

-Molim?! reče sin u čudu.

– Nekada sam se tu igrao sa svojim pokojnim bratom, zastade na tren, zaškrklja i promijeni ton glasa, pala mi je lopta pa sam ušao. Tražio sam je po dvorištu, podigao sam glavu i video ženu u bijelom na prozoru..mislim da sam u jednom skoku preskočio zid i završio u cvijeću.Tu raste ljutić koliko se sjećam, da..i odluta nazad u sjećanje.

-Trčao sam do kuće, zaboravio sam i loptu i brata..i da govorim. Nisam mogao da pričam skoro do kraja zime. Nisu znali šta mi je. Vodali su me kod svakakvih baba i djedova. Ne znam ni sam šta sve nisam jeo ili pio, ali glasa nije bilo. Noću sam imao more, budio sam se u znoju i mislim da sam se par puta pomokrio, da proste prisutne žene..

-Žena u bijelom? Ma hajde ti si lud tata, šta pričaš to zaboga!Nema toga.-reče sin ljutito.

-Ali znam šta sam video. Nisam želeo da se on prepadne ako ju je video na prozoru da mu se ne desi isto..

-Tata prestani! Ne lupaj, posenilio si, zabranjujem ti da mu išta govoriš.To su gluposti.Lupila vrata i ćao. A ja ću se raspitati kod komandira da nije neki robijaš ili lutalica bio tu.

-Dobro sine. Izvini.

-Eto tako. Ajmo sad svi na spavanje.Dosta je bilo gluposti. Laku noć.

….

Svi su spavali osim najstarijeg i najmlađeg člana. Njih dvojica su mislili o tom mjestu.

…..

-Hej, čuo sam da su te napali lopovi u staroj kući i da si se upišao od straha, nasmijaše se dječaci koji su okruživali najmanjeg.

Dječak osta nijem.

-Šta je, ukrali ti i jezik pored muškosti.Dječaci su se držali za stomake od smijeha.

Dječak ih pogleda, pogleda u manjeg i samo reče:

-Nisam nijem i ništa mi nije ukradeno, to su gluposti, a ti nisi vrijedan mog vremena. Produži dalje gledajući u pod.

Prošlo je neko vrijeme, dječak se povukao u sebe.Prestao je da priča sa ljudima. Ismijavanje se vremenom stišalo.

Otac i majka nisu znali kako da mu pomognu.Pokušavali su na razne načine, ali bezuspješno.

U selu su kolale razne priče, čak i ona o ženi u bijelom. Sve bi se možda i završilo na tome da jednog dana nije došao neznanac.

Tražio je smještaj u obližnjoj gostionici, platio je uredno svoj boravak. Nije se miješao sa ljudima. Nakon dva dana samo je upitao vlasnicu pansiona gdje može naći porodicu dječaka koji je doživio napad. Zbunjeno, žena ga upita za razlog on reče da je to privatna stvar. …..

Tok..tok..

-Otvori vrata sine, u kuhinji sam reče majka.

-Dobar dan-reče posjetilac.Starac je bio vrlo mladolik i vitalan.Žive nemirne oči boje trave, miran stav i blag glas.

Dječak je stao zbunjen. -Iz..izvolite?

-Da li si ti dječak koga su napali u staroj kući?

-Napali? Mene niko nije napao, odakle vam to, reče žustro.

Starac se nasmijao i reče:

-Znam da nisu.

Dječaka je za ramena uhvatila majka i ozbiljnim tonom reče:

-Izvolite?

-Da li bih mogao da razgovaram sa nekim, po mogućstvu starijim članom vaše porodice. Dolazim da pomognem vašem sinu.

-Kako to mislite?Ko ste vi?

-Ja sam posljednji nasljednik stare kuće u kojoj je bio vaš sin.

…..

Čovjek je uz vrlo lijepe manire otpio posljednji gutljaj kafe. Nakon što je spustio na obližnji okrugli stočić, uze maramicu iz džepa i obrisa usta.

-Dakle, nestrpljivo reče dječakov deda, ti si onaj što je napustio kuću prije pedeset i kusur godina?

-Tačnije, prije šezdeset reče posjetilac.

-Da li mi možete dozvoliti da razgovaram sa vašim unukom a da nakon toga ode sa mnom do kuće, naravno uz vašu pratnju, podrazumijeva se.

-Ovaj, zbunjeno se pogledaše ukućani, pa majka reče:

-Izvinite, ali šta vi u stvari hoćete?

-Vaš sin voli istoriju, okrete se ka njemu, zar ne?

Dječak klimnu glavom, iznenađen što ovaj to zna.

-Onda je najbolje da mu ispričam istoriju do dana do kada sam ja bio tu, ali mislim da je bolje da ipak odemo tamo, pa ću mu tamo sve ispričati, jer, moram mu nešto i pokazati.

Ukućani su bili zbunjeni i uz manje vijećanje odlučiše da sa dječakom pođe deda i pozvaše komšiju. Poslali su po dječakovog oca.

-Vidiš, pokaza starac dječaku, ovdje je nekada bila štala sa konjima. Sa dvora su dolazili po konje, arapski bijeli.Imali su specifično zakrivljen vrat i blagu narav, pa su služili u povorkama.

Nakon rata, svi konji su oduzeti u ime nove vlasti, uprkos protivljenju i vezama, konji nikada nisu vraćeni. Iz bijesa, deda je spalio štalu, nakon propasti njegove fabrike i štrajka radnika, izvršio je samoubistvo-uzdahnu. Porodica je bila na rubu propasti. Čovjek sjetno osta da stoji na tom mjestu, prisutni su mu dali par trenutaka mira.

Iznenada se dječakov deda zakašlja pa se čovjek prenu iz razmišljanja.

-Hajde, idemo do kapije. I kroz travom obrasle pločnike zaputiše se do nje.

Čovjek nikada ne može pokoravati prirpdu koliko ona može uzvratiti. Na mali znak nepažnje, priroda dođe po svoje i pusti korjenje.

…..

-Cccc , skroz propalo! Reče starac držeći ključ stare brave. Svako može da uđe u kuću.Šteta.

-Ma hajde, utješi ga komšija, i tako tu odavno nema ničega.

Starcu se zasuziše oči.

-Za to sam ja kriv.

-Pa bolje što si pošao, ovdje se i tako ništa ne dešava.

Dječak se složio u sebi. Posmatrao je ovog starca, znači i on je poželio da ode. Kakav li je život imao van ovog sela pitao se.

…… Vrata su bila masivna. Nekada su takve kapije čuvale sigurnost ali i intimu porodice. Moralo se snažno i žustro kucati da bi vas neko čuo od unutra.

Blijeda od sunca i vremena vrata i dalje obavljaju zadatak koji im je namijenio tesar prije više od četristo godina.

Starac pomilova kvaku. Kovano željezo. Neobičnog oktagonog oblika, izlizana od upotrebe izgubila su sjaj. Držao ju je i uzdahnuo, okrenuo se ka dječaku i rekao:

Sva ova kuća ne vrijedi koliko ova kapija. Ne razumiješ, znam, objasniću ti.

Pogledaj ih dobro, uzmi koliko ti treba vremena i posle mi reci šta si video

Dječak bi zbunjen i posramljen. Nije razumio šta ovaj želi da postigne , ali je bio zaintrigiran.

Gledao je vrata, ali ništa nije vidio. Bivalo mu je sve nelagodnije dok u jednom momentu nije spazio inicijale A+K.

Mala slova u lijevom donjem uglu. -Evo inicijala- i pokaza u tom smjeru. -Bravo, vidiš li još?

Dječak se zabrinuo, zar ima još?

-Da,pogledaj pažljivo reče.

-Hmm.. ne vidim više ništa, u stvari, vidim!-uskliknu dječak. -Gdje, upita starac?

-Evo ovdje na štoku od kapije. Ali, zašto ima toliko mnogo inicijala?

-E tu sam te čekao reče starac i nastavi, ova kuća je stara i to poprilično stara. Istorija ove kuće seže daleko do prvih osvajanja ovih prostora.

-Vi mislite na prve pohode na ovaj kontinent?Ali, to znači da ima preko hiljadu ipo godina?!poskoči dječak u mjestu.

-Da, upravo to. Pa da nastavim onda sa podukom.

-Vidiš, ova kapija je jedino što je ostalo od prve kuće. Nekada su ona bila stražnja vrata za sluge. To je bila palata sa ogromnim imanjem, ali, zbog rata, imovina se smanjivala Ovo su nekada bila polja bogata pšenicom. Bio je to bogat kraj.

Sluge su živele u ovoj kući i pokaza na prazan prostor .

Prvi vlasnici, baron O. je nakon rata nervno obolio, to su tada zvali nervoza. Jedne noći misleći da je opsada, zapalio je kuću. Stradalo je dosta ljudi, među njima i njegova ćerka. On je izvršio samoubistvo,a kuću je naslijedio njegov rođak koji ju je i obnovio.

Kraj je zaživeo. Došla je industrija , nekako užurbano, život je grabio dalje, gutajući dane.

Međutim, nervozu ili ludilo su imali svi prvorođeni sinovi ove porpdicei. Nikada se nisu ženili, umiralo su,a drugorođeni su naslijeđivali imanja. Dosta puta je kuća bila i prokockana, zastade.

Zbog nemara, ali i politike, pšenica se više nije uzgajala. Ljudi su izgubili poslove. Ovaj kraj je stao sa napredovanjem. Znaš, ovdje u blizini je bila i škola internat za nadarenu djecu..

-Ali, inicijali? Ko su ti ljudi? -upita dječak nestrpljivo.

-Polako, sve ću ti reći. Dopusti da završim.

Vidiš, od plemićke titule do ruševine i zaborava nije prošlo previše vremena. Ljudi pamte samo loše, dobro se zaboravlja.Pa tako i dobrota mog dede. Pokušao je da oživi kraj dovođenjem raznoraznih izuma iz svijeta, ali sve je to palo u vodu.

Kuća , nekada velelepno zdanje je bivala sve manja i manja. Izgubili su štalu punu arapskih konja, ponos ovog kraja i moje porodice.

Sve je stalo. Moj otac je da li zbog nasleđa da li zbog života koji je vodio, bio poremećen..Stalno je govorio da vidi jednu ženu u bijelom.

Dječakov deda se naježi i prestade da diše.

-Ali..ja sam je vidio!-reče dječakov deda

-Molim? -okrete se starac i zagleda se u dječakovog dedu, kako misliš da si je video?

-Bio sam dječak kada sam došao sa svojim pokojnim bratom. Tada sam zanemeo od straha. I dan danas ne prolazim ovim putem.-stresao se

-Nemoguće…mislio sam da je to samo izmišljotina mog oca..

-Kako je izgledala?-upita starac

Dječakov deda je zatvorio oči da bi se prisjetio.Tresla mu se donja usna od straha, ubrzano je disao.

-Bila je…hm..zamuca…mlada i ovaj, pokupljena ili kratka kosa ne znam, ali znam da je plakala i pokazala mi prstom u pravcu zida. Ne znam..ja ne znam, počeo je da paniči, ne znam dalje..zavriskao je.

Protresli su ga za ramena,bio je obliven ledenim znojem, suznih očiju, prestravljen.

-Smiri se, polako, tu smo. Dođi sebi.

Dječak je stajao sa strane, bio je uplašen onim što je čuo. Držao je skupljene pesnice uz tijelo, disao je naizmjenično. Njegov pogled skrenu na nešto drugo.Nešto je prošlo niz hodnik.

……

-Sine gdje si?Kako ste mogli da ga ispustite iz vida!Tata ako ga ne nađem ovaj stari dripac će mi krvlju platiti!-zaurla dječakov otac

-Izvini , ja sam kriv-reče dječakov deda

-Ne, ja sam, oprostite. Da ja nisam došao, vaš sin..

U tom trenu dječakov otac krenu ka njemu i svom silinom ga podiže sa zemlje dohvativši ga za kragnu i pribi uz zid.Zaurla:

-Ubiću te !Ubiti!

Jedva su ga smirili. Pošli su u potragu za dječakom.

…..

Na drugoj strani sela majka je čekala svog sina i muža, prolazila ju je neka čudna jeza niz kičmu, loš predosjećaj i strah.

…….

-Sine, gdje si? Sine?!Javi nam se molim te, jecao je otac poslije dvočasovne potrage.

-Kao da je u zemlju propao- reče deda.

Komšija je upalio lampu i otišao u podrum a starac se zaputio na sprat.

…..

Koliko ovdje ima knjiga. Nevjerovatno!Prvi tom Istorije starog svijeta! Kakve slike, predivno! Evo i Aleksandra Makedonskog, čak i mapa osvajanja!-dječak je bio oduševljen pronalaskom.

….

Sine! Čulo se niz hodnik

…..

-O ne! Ja sam potpuno zaboravio na njih! Jao, već osjećam kako me čupa za uši.

Zaputio se ka vratima, izašao je na hodnik, prazan sa par slika na zidu, prošao je kraj nekoliko i ostao ukopan u mjestu!

-Ona!

-Tu si!Mislio sam da te neću više vidjeti!-otac je plakao i grlio sina.

Sin je bio zbunjen zašto ovaj uopšte plače i zar on ima osjećanja?

Iz njegovih misli su ga trgnuli udarci po glavi i bol uva.

-Jesi li ti normalan? Jao, samo kad dođemo kući-vukao je sina za uvo i razvlačio ga tamo amo -Tata boli me, puštaj!

Iz te bezpoštedne borbe ih je prekinuo deda razdvojivši ih nakratko.

-Jesi li dobro dijete moje?Šta se to desilo?-zapita deda

-Ne znam, ne sjećam se kako sam došao u onu sobu, ali se sjećam da je bila hrpa knjiga iz istorije, poslije sam začuo dedin glas da me zove i prošao sam hodnikom.Tu sam..ovaj…posle me je našao ovaj -i pokaza na starca. To je sve..oklijevao je.

-Da li si siguran?-upita deda

-Da..reče nesigurno

-Ne plaši se da kažeš šta si video. Bila je to ona zar ne?-sigurnim tonom reče dječakov deda

-Da, bila je..i strese se. Tijelom mu je prošla jeza.

-Aman ko vam je ta „ona“više? Da li je ovo dogovoreno da me napravite ludim-reče dječakov otac

-Ne, na žalost -dobaci starac, ni ja nisam vjerovao mom ocu, a trebao sam. Možda mogu da dam objašnjenje ali ne i da tvrdim.

-Ti si me pitao onda za inicijale na kapiji-obrati se dječaku.

-Jesam-zbunjeno će on

-E pa vrijeme je da onda saznaš istinu. Inicijali na kapiji su svi prvorođeni sinovi koji su se ubili. Okolnosti su bile nerazjašnjene.

A inicijali A+K. A je ime one ćerke koja je stradala u požaru a K je bilo ime njenog nesuđenog vjernika. On je bio baštovan. Ovu kapiju je napravio za nju. Ona su značila bijeg za njih dvoje. Nakon njene tragične smrti on se objesio u dvorištu. Kažu da je njen duh lutao kućom u potrazi za njim. Navodno, pričali su da se svetila svakom prvorođenom sinu koji je rođen u ovoj kući.

Ja sam posljednji.. nisam razumio zašto me je otac na silu natjerao da odem odavde, ali sada znam. Na žalost, izgleda da nema bjekstva od sudbine. Na kraju sam ipak došao tu.

-Bravo! Sve petice! E za ovo imaš biciklo od mene mali! -ćušnu otac sina i nasmija se.

-Tata, šta će mi biciklo kad ne znam da vozim?-reče razočarano sin.

-Jao mali kako si bezobrazan! Tebi čovjek ne treba ništa dati! Dolazi ovamo kada ti kažem!

Sin ode do sobe, baci se na krevet i nastavi sa čitanjem započete knjige.

…….

-Dragi, šta ćemo za ručak?-zapita žena muža.

Ma šta god, nisam nešto ni gladan, nego, onaj mali ne izlazi i dalje iz sobe? -zabrinuto reče otac.

-Ne -slegnu ramenima majka

-Naše prokletstvo je bilo što je uopšte išao onamo. Koji ga đavo natera da mi je znati?-pljunu otac sa strane

-Ćuti, ne prizivaj zlo u kuću!-zavika majka.Pustimo ga, proći će ta nervoza, ipak je samo dijete zar ne?-očekujući potvrdu muža žena nastavi- jak je on dječaka, duša moja.

Ode da pristavi jelo, otac je odsutno gledao kroz prozor.

-Je li gotov ručak?-zapita deda sina

Tišina.

-Rekoh, je li gotov ručak!?

-A? A ručak, ne, sad je pošla. Mali je odličan.-reče monotonim glasom sin

-Bravo!-pljesnu deda

-Da..

………

-Hajde, možemo ovdje da igramo fudbal-dogovaraše se dječaci . -Ma ne znam smijemo li, nečija je ovo kuća-zabrinuto će manji.

-Ma hajde, malo pa idemo kući.Šutni. Go je ovaj zid pa do kapije tamo-namjesti se da primi go.

-Evo ide torpedo !Nema šanse da je uhvatiš!-šutnu.

Lopta se odbi o zid i ode u baštu.

-Hajde idemo zajedno, postavi mi ruke da se popnem.

……..

-Jesi li našao loptu?Ej?-zavika manji

-Halo? Gluvaću?-priđe dječaku kome je lopta stajala u ruci. Bio je nepomičan.

-Ej, šta si se ukipeo?-zapita prilazeći

Dječak je držao loptu i zurio u natpis:

„Ovdje leži posljednji od nas.“

-Ej-ćušnu ga manji, šta ti je?-prestrašenim glasom zapita manji

U jednom trenutku dječak se trže, ispusti loptu i vrišteći potrča kući.

Manji je ostao prestrašen i u čudu.

-Šta mu bi?-krenu da uzme loptu kad primijeti da ispod natpisa stoji urezano: „Dug nije namiren“

……..

Kraj

Medaljon

Kažu, srećni ljudi gledaju šta sve imaju, a nesretni ono što im nedostaje.
Jesam li nesretna? Nedostaje li mi šta?
Da.. Život meni nedostaje. Moj.
Uzeše mi ga iz ruku a da slast nisam okusila. Oteše ga od mene. Zgaziše mi snove, zatočenik postah.
Nije me bez razloga moja baba opsovala i pljunula kada se rodih.
-Pu! Kučka se okoti i kučku dobi!

Napadoše je, a ona samo jad svoj izbaci. Ožalila me na rođenju. Znala je moj usud. Zato je i plakala u sebi. Samo žena ženu može razumjeti. Samo mi znamo našu sudbinu.
-Prokletinja govoraše baba.

Da, mila moja, majčice druga, jesam prokleta.
Jesam. Oteše mi sreću, sve..
Uzdahnuh duboko da zaustavim suze da ćerka ne primijeti.
-Mama, hoćeš li sok? Idem da nam donesem dok traju reklame
-Neću..
-Ok
E dušo moja, da samo znaš kako za tobom patim, šta li će tebe snaći…
Trljam medaljon oko vrata, zlatan ali odavno izgubio sjaj.
U njemu slika. Svaki dan ga kunem. I njega i sebe. Medaljon je moj okov i samokažnjavam se noseći ga. Prkosim mu. Neka zna!
-Mama, ima banana, hoćeš?
-Može srećo moja, donesi.

Još se sjećam tvog šamara, još me boli i peče. Kada si došao onaj dan sa viješću da me udaješ. A još bih dijete. Za tvog najboljeg druga, jer mu duguješ zahvalnost.
Ja sam bila roba za tebe . Koliko te preklinjah, ali tvoja riječ bi zadnja.
Živu me sahraniste taj dan. Zbog vas nisam spoznala ljubav, ne znadoh šta je strast, želja. Ne čuh izjave ljubavi, tepanje. Ne bijah milovana požudom. Srce mi nikad plamenom ne goraše. Oči nikad ne prestaše da liju suze.

Ćutah zarad tebe. A ti mene kao lutku dade. I kamen, pa zna svoju namjenu, a ja vrijednost svoju nikad ne dobih.
Neka si proklet! Kad te istovremeno i volim i mrzim. I praštam i kunem. Zar može čovjek oboje?
Umjesto ljubavi dobih prazninu. Hladna kao morski kamen na dnu, duboko zaronjen u tamu gdje sunce ne dopire.
Moj tamnučaru, moj oče. -Mama.. Mama ejjj
Trgoh se još ošamućena, reci?
-Ja te zovem ti ništa. Pitam te šta se dešava sada, jesu li pobegli?
-Jesu, uzeli su se za ruku i pošli. Uprkos svima, uprkos svemu. Snažnije oluje od ljubavne na svijetu ne postoji. Ona uzdiže i ruši.
Eh kćeri moja…i za tobom ću pljunuti.                                                

Bagrem

Utroba moja namjesto života, jalova i pusta ostade. Bog je ne oživotvori. Ne dade da u njoj srce zakuca,da tijelo maleno, smežurano, iz mraka na svjetlost izađe. Ne dade mi, a koliko sam se samo molila. Na kraju  prezreh tog Stvaraoca koji sve uređuje. Ja nikom zlo ne načinih, a On mi zlo učini. Na mene obasu vanvremensku ljepotu. Tako me prokle da vječno budem željena, a da ono što želim ne mogu imati.

Sestre moje, svaka po dvoje, troje djece imaše. Svakoj sam pomagala u noćima nakon poroda, čuvajući njihova čeda.

U sebi sam ih nazivala  sine ili kćeri moja, dok su mi suze na njihova usnula lica kapala. To nisu suze, to je duša krvarila.

Prazna kuća bez dječijeg smijeha je kao bolnica, sterilna i  hladna. Ta mrtvačka tišina se ne može prekinuti nikakvim večerima muzike, nikakvim proslavama, zveckanjem čaša i govorima, aplauzima. Šta bih dala samo za jedan bat malenih nogu i tiho hrkanje usnulog djeteta u svom krevetiću.

Moje su se sestre žalile na djecu.

-Kako plače. Ne mogu noćima da spavam. Poludjeću više od umora!

-Nemoj- rekoh, uživaj mila, porašće brzo pa ćeš se naspavati. Pusti..

-Ma ne mogu!- zaurla i baci zvečku na sto- dosta mi je više! Vidi mi podočnjake, vidi na šta ličim.Propala sam, ugojila se. Pogledaj- držaše se za stomak- vidi kako se talasa, pih!

-Ne krij stomak u kome je dijete boravilo, ponosna budi i sa ljubavlju ga gladi, ne znaš…zaustih da kažem svoj jad, al zaćutah. I tako me nisu mogle razumjeti.

Pred kućom mog djda stajao je jedan bagrem. Velik, lijep. Njegov miris opijao je svakog prolaznika i putnika niz drum. Divili su mu se svi. Njegove grane su zaklanjale sunce.

Moj deda je govorio da sam ja kao to drvo. Kada se rascvjeta, podsjtim ga na sebe. Nisam ga tad razumjela.

Danas ga razmijem. Ja sam lijepa kao bagrem, mojoj ljepoti se kao i njegovom mirisu, dive svi, ona opija svakog kada je u blizini, ali ga niko ne bere zbog trnja. Cvjeta sam i sam vene. Plodova ne daje.

Godine su me dovoljno dobro poslužile da svoje sestriće i sestričine gledam kako rastu i odlaze. Svoju karijeru uspješnog doktora, završih i sada uživam u starosti.  Vratih u zavičaj. Vrijeme mi sporo prolazi u šetanji i čitanju. Sjedeći tako pod njegovim mirisnim krošnjama, sjetih se dedinih riječi da smo ja i bagrem isto. On se nije presadio, sam je. Ja sam njegova kćer, dijelimo istu sudbu.

Izenanda zahuči vjetar kroz grane, oluja se diže i razminuše se cvjetovi bagrema.  Od jačine vjetra otkide se jedna velika grana i pade na nju. Trnje zari u svoju  čovjekoliku kćer a latice bijele, kao pahulje se rasuše okolo. U zemlju, pod stablom ode na vječni počinak svoj. Bagrem osta da je od svijeta turobnog štiti dok i sam pepelom ne posta.