Kapija

Ja sam posljednji.. nisam razumio zašto me je otac na silu natjerao da odem odavde, ali sada znam. Na žalost, izgleda da nema bjekstva od sudbine. Na kraju sam ipak došao tu.

-Ej,ako ti padne lopta preko zida, ideš sam jesi li me čuo?-povika veći dječak.

-Ma šta je, ne smiješ da priznaš da si kukavica?-nasmija se manji držeći ruke gordo na kukovima.

-Nisam!Ali si sam kriv ako tamo padne!

-Dobro, dobro ako si prestao sa cmizdrenjem šutni loptu više, dobaci manji.

Dječak bijesno šutnu loptu,ali se ona u zadnji momenat ote kontroli i udari u zemlju i preko zida

Puf..tup..tupp

Manji pogleda većeg i dobaci- jesi li ti normalan?Mogao si nos da mi razbiješ!

-Sam si kriv, provocirao si me. Idi po nju sad!

-Nema šanse! Ja idem da ručam a ti vidi šta ćeš i kako ćeš

Ode.

Veći je dobacivao pogrdna imena za manjim, ali se ovaj ne okrenu.

Bijesan stade da udara o pod.

-Đubre! A rekao mi je tata da se ne družim sa njim.Bio je u pravu. Lukav je kao lisica. Pih!-pljunu sa strane.

Tako je stajao par trenutaka dok nije povukao:

-LOPTA! Jaooo sad moram da idem po nju a već je zašlo sunce, a ako se ne vratim kući tata će me ugaziti kao psa, bar tako on to naziva dok me vrti za uši..prisjetivši se bola pogladi se po ušima.

-Ništa, nemam kuda, idem kući pa ću poraniti prije škole.A onog malog, stegnu pesnice, njega ću prebiti na mrtvo ime! Samo kada ga se dočepam.

Skoro trčeći krenu put svoje kuće.

Zabačena stara kuća u kojoj su živjele generacije njegovih predaka, svaka dozidavši po nešto. Kreč nigdje nije bio isti, razlikovao se i oblik prozora, vrata.

Svako od njih je ostavio nešto svoje u toj kući.

Jednog dana, mislio je njegov otac, i on će živjeti tu, ali dječak je imao tajne planove i snove.

On je priželjkivao da napusti to dosadno mjesto i ode van. Želio je da postane profesor istorije. Toliko je volio da uči o starim civilizacijama, da je na kraju svake školske godine kupovao knjigu iz istorije za narednu godinu i učio je preko ljeta.

Prosto je gutao podatke. Pisao je zanimljivosti u svojoj maloj narandžastoj svešcici koju je dobio na poklon od strica.

Atlas je koristio kao mapu i tu bilježio važne datume, bitke, osvajače.

Toliko toga što je učio ga je zaokupljivalo tokom dana, da nije uspio da ostvari drugarstvo sa ostalim dječacima ili barem jednim, sve dok se nisu doselili stranci u njihovom komšiluku. Imali su jednog sina.

Otac manjeg dječaka je došao sa sinom u goste da upoznaju svoje susjede. Otac većeg je gotovo na silu natjerao sina da idu napolje i igraju fudbal, ali mu je rekao da je mali prepreden kao lisica i da ga se čuva.

….. Već je pao mrak, gorjelo je svjetlo u kući kada je dječak došao.

-Sada sam gotov, jao jadne moje uši.Ali ako mu objasnim da ja u suštini nisam kriv, možda me neće dirati.

– Ma koga lažem, zakuka opustivši ruke sa strane i podigavši glavu ka nebu, Bog mi ne može sada pomoći.

Tiho, poput mačke uđe na stražnja vrata. Taman kada je pomislio da ga možda niko nije vidio, neko ga ščepa za uši i zavika:

-Mali gdje si ti do sada? -Tata, ajj zakuka, nisam ja kriv, držeći se za uvo koje je otac stiskao i uvrtao, onaj mali lisac..

-Ne zanimaju me nikakve lisice, marš u sobu, kažnjen si.Nema više izlaženja napolje!

Dječaku to svakako ne pade teško jer je i tako više volio da ostaje kući i čita.

Ode do svoje sobe.

Ispe se na prste da bi osmotrio uvo, bridelo je.Uh..nije mogao da istrpi bol, zar baš uvijek isto uvo!A nisam ja kriv!

Jao onaj mali je gotov sjutra!Udari pesnicom o vitrinu.

Ostatak večeri je proveo u sobi. Nije čak hteo ni da jede, sedeo je na pod.Mislio je, kao i sva djeca uostalom, da tako kažnjava roditelje.

Majka ga je mamila pudingom, ali je on ostao dosljedan, iako je soba odzvanjala od krčenja njegovih crijeva.

-Možda, malo samo,ali se prekori u trenu i reče odlučno: NE!

Legao je ranije nego inače, morao je po glupu loptu. Dok je tonuo u san smišljao je najpakosnije načine kako da naudi malom. Možda da ga ismije pred odjeljenjem, ipak otac mu je bio mesar, smrdeo je na meso i krv. Ili da ga prebije pred svima, možda će ga ona djevojčica iz šestog C pogledati i nasmijati mu se.

Tako da sanjareći, zaspa.

……

Obukao se. Svi su spavali. Umalo je probudio babu kada se okrenuo da ukrade puding sa vitrine.Padoše kašike na pod, prestao je bio da diše i pretvorio se u uvo. Neko se promeškolji ali je brzo nastavio da hrče.

Prošao je oko kuće.Bilo je rano. Jutarnja hladnoća mu je stvarala jezu.Tresla su mu se usta. Da bi se zagrijao, odlučio je da potrči do one kuće i uzme loptu, tamo će pojesti puding i poći u školu, a onda sledi obračun!

Pritrčao je do zida zadihan i znojav.Pridržavši se rukom, drugom je brisao znoj.

-Dobro, sad da vidim kako da preskočim ovaj zid.

Osmatrao je zid, uspio je da primijeti da je na jednom kraju zida kamen ulubljem, za dječiju nogu, sasvim dovoljno prostora.

Uspeo se na zid. Držao se za ivice i jednim potezom dođe na vrh. Malo ga je uhvatila nesvestica, pribrao se.

Pogledom je tražio loptu. Čkiljio je na jedno oko.Poslije nekoliko minuta je uspio da je uoči iza jednog grma.

Pažljivo je procijenio visinu i osmotrio da li ima nekih oštrih predmeta u blizini, kako je sve bilo začuđujuće čisto, uskočio je, vješto poput mačke.Dočeka se na noge.

-Ovo je bio mačiji kašalj, potra se po farmericama.

Ode do lopte.

Mjesto gdje je pala bilo je mračno.

Prošla ga je jeza. Mokra znojava majica je počela da se lijepi za kičmu hladeći mu tijelo.

Ali, nije samo od znoja. Bilo je nečeg zlokobnog tu. Nešto zbog čega je na momente zaustavljao dah. Osjećao se kao da nije sam. …….

Neko ga je posmatrao.

Prebacio je loptu preko zida, znao je da će osjetiti olakšanje kada se izgubi odatle.

Ali nije stigao da promisli kako da izađe, začuo je nešto.

Nešto je dopiralo sa druge strane, desno od njega.

Hladan vazduh je prošao preko njegovog skamenjenog lica.

Nije smio da se pomjeri.

-Bože, zamoli u sebi jecajući, nemoj da me ubiju ovdje, samo sam došao po loptu.

Dok je stajao nepomično začu se neka lupnjava

Bum!

-Ne!zaurla dječak prekrivši lice rukama.

….

Topao krevet, miris čaja od kamilice, mamin parfem..

Mama?

-MAMA! zavika dječak poskočivši iz kreveta.

-Dušo mamina, polako sine , jesi li dobro? zagrli ga i nježno poljubi u tjeme

-Ja sam, zbunjeno će, živ? -opipa se po tijelu

-Šta se desilo?

-To ti nama reci!zavika otac

-Bože, zar on nikada ne prestaje da se dere? Začudi se dječak u sebi.

-Mali govori! Šta si ti radio na imanju stare kuće?Iskrao si se i nestao.Majka ti je poludjela od brige, svuda smo te tražili.Nisi bio u školi, da te čuvar nije pronašao..

-Polako gospodine, dječak je doživio šok i onesvijestio se, reče doktor blagim tonom, pustite ga sada da odmori, pa kasnije.

-Ih..reče otac , dobro, ali mi duguješ objašnjenje a majci izvinjenje. Joj kako bih te sada zviznuo!

-Znači, nikoga nije bilo?

-Ne deda, samo sam čuo tras i to je sve. Mislio sam da neko dolazi po mene..

-Dobro, odmori se. Izašao je iz sobe. Dok je prilazio dnevnoj sobi začuo je sina kako viče:

-Zvaću policiju! Ko zna ko je tu bio, mogao je da ga povrijedi..ko zna šta bi se desilo.

Starac reče:

-Ma to su bila stara masivna vrata od hrasta. Ta kapija uvijek škripi, a kako je to jutro bilo vlažno šarke su popustile pa su vrata lupala zbog promaje, reče komšija.

-Bila je to ona,žena u bijelom reče starac mirno.

-Molim?! reče sin u čudu.

– Nekada sam se tu igrao sa svojim pokojnim bratom, zastade na tren, zaškrklja i promijeni ton glasa, pala mi je lopta pa sam ušao. Tražio sam je po dvorištu, podigao sam glavu i video ženu u bijelom na prozoru..mislim da sam u jednom skoku preskočio zid i završio u cvijeću.Tu raste ljutić koliko se sjećam, da..i odluta nazad u sjećanje.

-Trčao sam do kuće, zaboravio sam i loptu i brata..i da govorim. Nisam mogao da pričam skoro do kraja zime. Nisu znali šta mi je. Vodali su me kod svakakvih baba i djedova. Ne znam ni sam šta sve nisam jeo ili pio, ali glasa nije bilo. Noću sam imao more, budio sam se u znoju i mislim da sam se par puta pomokrio, da proste prisutne žene..

-Žena u bijelom? Ma hajde ti si lud tata, šta pričaš to zaboga!Nema toga.-reče sin ljutito.

-Ali znam šta sam video. Nisam želeo da se on prepadne ako ju je video na prozoru da mu se ne desi isto..

-Tata prestani! Ne lupaj, posenilio si, zabranjujem ti da mu išta govoriš.To su gluposti.Lupila vrata i ćao. A ja ću se raspitati kod komandira da nije neki robijaš ili lutalica bio tu.

-Dobro sine. Izvini.

-Eto tako. Ajmo sad svi na spavanje.Dosta je bilo gluposti. Laku noć.

….

Svi su spavali osim najstarijeg i najmlađeg člana. Njih dvojica su mislili o tom mjestu.

…..

-Hej, čuo sam da su te napali lopovi u staroj kući i da si se upišao od straha, nasmijaše se dječaci koji su okruživali najmanjeg.

Dječak osta nijem.

-Šta je, ukrali ti i jezik pored muškosti.Dječaci su se držali za stomake od smijeha.

Dječak ih pogleda, pogleda u manjeg i samo reče:

-Nisam nijem i ništa mi nije ukradeno, to su gluposti, a ti nisi vrijedan mog vremena. Produži dalje gledajući u pod.

Prošlo je neko vrijeme, dječak se povukao u sebe.Prestao je da priča sa ljudima. Ismijavanje se vremenom stišalo.

Otac i majka nisu znali kako da mu pomognu.Pokušavali su na razne načine, ali bezuspješno.

U selu su kolale razne priče, čak i ona o ženi u bijelom. Sve bi se možda i završilo na tome da jednog dana nije došao neznanac.

Tražio je smještaj u obližnjoj gostionici, platio je uredno svoj boravak. Nije se miješao sa ljudima. Nakon dva dana samo je upitao vlasnicu pansiona gdje može naći porodicu dječaka koji je doživio napad. Zbunjeno, žena ga upita za razlog on reče da je to privatna stvar. …..

Tok..tok..

-Otvori vrata sine, u kuhinji sam reče majka.

-Dobar dan-reče posjetilac.Starac je bio vrlo mladolik i vitalan.Žive nemirne oči boje trave, miran stav i blag glas.

Dječak je stao zbunjen. -Iz..izvolite?

-Da li si ti dječak koga su napali u staroj kući?

-Napali? Mene niko nije napao, odakle vam to, reče žustro.

Starac se nasmijao i reče:

-Znam da nisu.

Dječaka je za ramena uhvatila majka i ozbiljnim tonom reče:

-Izvolite?

-Da li bih mogao da razgovaram sa nekim, po mogućstvu starijim članom vaše porodice. Dolazim da pomognem vašem sinu.

-Kako to mislite?Ko ste vi?

-Ja sam posljednji nasljednik stare kuće u kojoj je bio vaš sin.

…..

Čovjek je uz vrlo lijepe manire otpio posljednji gutljaj kafe. Nakon što je spustio na obližnji okrugli stočić, uze maramicu iz džepa i obrisa usta.

-Dakle, nestrpljivo reče dječakov deda, ti si onaj što je napustio kuću prije pedeset i kusur godina?

-Tačnije, prije šezdeset reče posjetilac.

-Da li mi možete dozvoliti da razgovaram sa vašim unukom a da nakon toga ode sa mnom do kuće, naravno uz vašu pratnju, podrazumijeva se.

-Ovaj, zbunjeno se pogledaše ukućani, pa majka reče:

-Izvinite, ali šta vi u stvari hoćete?

-Vaš sin voli istoriju, okrete se ka njemu, zar ne?

Dječak klimnu glavom, iznenađen što ovaj to zna.

-Onda je najbolje da mu ispričam istoriju do dana do kada sam ja bio tu, ali mislim da je bolje da ipak odemo tamo, pa ću mu tamo sve ispričati, jer, moram mu nešto i pokazati.

Ukućani su bili zbunjeni i uz manje vijećanje odlučiše da sa dječakom pođe deda i pozvaše komšiju. Poslali su po dječakovog oca.

-Vidiš, pokaza starac dječaku, ovdje je nekada bila štala sa konjima. Sa dvora su dolazili po konje, arapski bijeli.Imali su specifično zakrivljen vrat i blagu narav, pa su služili u povorkama.

Nakon rata, svi konji su oduzeti u ime nove vlasti, uprkos protivljenju i vezama, konji nikada nisu vraćeni. Iz bijesa, deda je spalio štalu, nakon propasti njegove fabrike i štrajka radnika, izvršio je samoubistvo-uzdahnu. Porodica je bila na rubu propasti. Čovjek sjetno osta da stoji na tom mjestu, prisutni su mu dali par trenutaka mira.

Iznenada se dječakov deda zakašlja pa se čovjek prenu iz razmišljanja.

-Hajde, idemo do kapije. I kroz travom obrasle pločnike zaputiše se do nje.

Čovjek nikada ne može pokoravati prirpdu koliko ona može uzvratiti. Na mali znak nepažnje, priroda dođe po svoje i pusti korjenje.

…..

-Cccc , skroz propalo! Reče starac držeći ključ stare brave. Svako može da uđe u kuću.Šteta.

-Ma hajde, utješi ga komšija, i tako tu odavno nema ničega.

Starcu se zasuziše oči.

-Za to sam ja kriv.

-Pa bolje što si pošao, ovdje se i tako ništa ne dešava.

Dječak se složio u sebi. Posmatrao je ovog starca, znači i on je poželio da ode. Kakav li je život imao van ovog sela pitao se.

…… Vrata su bila masivna. Nekada su takve kapije čuvale sigurnost ali i intimu porodice. Moralo se snažno i žustro kucati da bi vas neko čuo od unutra.

Blijeda od sunca i vremena vrata i dalje obavljaju zadatak koji im je namijenio tesar prije više od četristo godina.

Starac pomilova kvaku. Kovano željezo. Neobičnog oktagonog oblika, izlizana od upotrebe izgubila su sjaj. Držao ju je i uzdahnuo, okrenuo se ka dječaku i rekao:

Sva ova kuća ne vrijedi koliko ova kapija. Ne razumiješ, znam, objasniću ti.

Pogledaj ih dobro, uzmi koliko ti treba vremena i posle mi reci šta si video

Dječak bi zbunjen i posramljen. Nije razumio šta ovaj želi da postigne , ali je bio zaintrigiran.

Gledao je vrata, ali ništa nije vidio. Bivalo mu je sve nelagodnije dok u jednom momentu nije spazio inicijale A+K.

Mala slova u lijevom donjem uglu. -Evo inicijala- i pokaza u tom smjeru. -Bravo, vidiš li još?

Dječak se zabrinuo, zar ima još?

-Da,pogledaj pažljivo reče.

-Hmm.. ne vidim više ništa, u stvari, vidim!-uskliknu dječak. -Gdje, upita starac?

-Evo ovdje na štoku od kapije. Ali, zašto ima toliko mnogo inicijala?

-E tu sam te čekao reče starac i nastavi, ova kuća je stara i to poprilično stara. Istorija ove kuće seže daleko do prvih osvajanja ovih prostora.

-Vi mislite na prve pohode na ovaj kontinent?Ali, to znači da ima preko hiljadu ipo godina?!poskoči dječak u mjestu.

-Da, upravo to. Pa da nastavim onda sa podukom.

-Vidiš, ova kapija je jedino što je ostalo od prve kuće. Nekada su ona bila stražnja vrata za sluge. To je bila palata sa ogromnim imanjem, ali, zbog rata, imovina se smanjivala Ovo su nekada bila polja bogata pšenicom. Bio je to bogat kraj.

Sluge su živele u ovoj kući i pokaza na prazan prostor .

Prvi vlasnici, baron O. je nakon rata nervno obolio, to su tada zvali nervoza. Jedne noći misleći da je opsada, zapalio je kuću. Stradalo je dosta ljudi, među njima i njegova ćerka. On je izvršio samoubistvo,a kuću je naslijedio njegov rođak koji ju je i obnovio.

Kraj je zaživeo. Došla je industrija , nekako užurbano, život je grabio dalje, gutajući dane.

Međutim, nervozu ili ludilo su imali svi prvorođeni sinovi ove porpdicei. Nikada se nisu ženili, umiralo su,a drugorođeni su naslijeđivali imanja. Dosta puta je kuća bila i prokockana, zastade.

Zbog nemara, ali i politike, pšenica se više nije uzgajala. Ljudi su izgubili poslove. Ovaj kraj je stao sa napredovanjem. Znaš, ovdje u blizini je bila i škola internat za nadarenu djecu..

-Ali, inicijali? Ko su ti ljudi? -upita dječak nestrpljivo.

-Polako, sve ću ti reći. Dopusti da završim.

Vidiš, od plemićke titule do ruševine i zaborava nije prošlo previše vremena. Ljudi pamte samo loše, dobro se zaboravlja.Pa tako i dobrota mog dede. Pokušao je da oživi kraj dovođenjem raznoraznih izuma iz svijeta, ali sve je to palo u vodu.

Kuća , nekada velelepno zdanje je bivala sve manja i manja. Izgubili su štalu punu arapskih konja, ponos ovog kraja i moje porodice.

Sve je stalo. Moj otac je da li zbog nasleđa da li zbog života koji je vodio, bio poremećen..Stalno je govorio da vidi jednu ženu u bijelom.

Dječakov deda se naježi i prestade da diše.

-Ali..ja sam je vidio!-reče dječakov deda

-Molim? -okrete se starac i zagleda se u dječakovog dedu, kako misliš da si je video?

-Bio sam dječak kada sam došao sa svojim pokojnim bratom. Tada sam zanemeo od straha. I dan danas ne prolazim ovim putem.-stresao se

-Nemoguće…mislio sam da je to samo izmišljotina mog oca..

-Kako je izgledala?-upita starac

Dječakov deda je zatvorio oči da bi se prisjetio.Tresla mu se donja usna od straha, ubrzano je disao.

-Bila je…hm..zamuca…mlada i ovaj, pokupljena ili kratka kosa ne znam, ali znam da je plakala i pokazala mi prstom u pravcu zida. Ne znam..ja ne znam, počeo je da paniči, ne znam dalje..zavriskao je.

Protresli su ga za ramena,bio je obliven ledenim znojem, suznih očiju, prestravljen.

-Smiri se, polako, tu smo. Dođi sebi.

Dječak je stajao sa strane, bio je uplašen onim što je čuo. Držao je skupljene pesnice uz tijelo, disao je naizmjenično. Njegov pogled skrenu na nešto drugo.Nešto je prošlo niz hodnik.

……

-Sine gdje si?Kako ste mogli da ga ispustite iz vida!Tata ako ga ne nađem ovaj stari dripac će mi krvlju platiti!-zaurla dječakov otac

-Izvini , ja sam kriv-reče dječakov deda

-Ne, ja sam, oprostite. Da ja nisam došao, vaš sin..

U tom trenu dječakov otac krenu ka njemu i svom silinom ga podiže sa zemlje dohvativši ga za kragnu i pribi uz zid.Zaurla:

-Ubiću te !Ubiti!

Jedva su ga smirili. Pošli su u potragu za dječakom.

…..

Na drugoj strani sela majka je čekala svog sina i muža, prolazila ju je neka čudna jeza niz kičmu, loš predosjećaj i strah.

…….

-Sine, gdje si? Sine?!Javi nam se molim te, jecao je otac poslije dvočasovne potrage.

-Kao da je u zemlju propao- reče deda.

Komšija je upalio lampu i otišao u podrum a starac se zaputio na sprat.

…..

Koliko ovdje ima knjiga. Nevjerovatno!Prvi tom Istorije starog svijeta! Kakve slike, predivno! Evo i Aleksandra Makedonskog, čak i mapa osvajanja!-dječak je bio oduševljen pronalaskom.

….

Sine! Čulo se niz hodnik

…..

-O ne! Ja sam potpuno zaboravio na njih! Jao, već osjećam kako me čupa za uši.

Zaputio se ka vratima, izašao je na hodnik, prazan sa par slika na zidu, prošao je kraj nekoliko i ostao ukopan u mjestu!

-Ona!

-Tu si!Mislio sam da te neću više vidjeti!-otac je plakao i grlio sina.

Sin je bio zbunjen zašto ovaj uopšte plače i zar on ima osjećanja?

Iz njegovih misli su ga trgnuli udarci po glavi i bol uva.

-Jesi li ti normalan? Jao, samo kad dođemo kući-vukao je sina za uvo i razvlačio ga tamo amo -Tata boli me, puštaj!

Iz te bezpoštedne borbe ih je prekinuo deda razdvojivši ih nakratko.

-Jesi li dobro dijete moje?Šta se to desilo?-zapita deda

-Ne znam, ne sjećam se kako sam došao u onu sobu, ali se sjećam da je bila hrpa knjiga iz istorije, poslije sam začuo dedin glas da me zove i prošao sam hodnikom.Tu sam..ovaj…posle me je našao ovaj -i pokaza na starca. To je sve..oklijevao je.

-Da li si siguran?-upita deda

-Da..reče nesigurno

-Ne plaši se da kažeš šta si video. Bila je to ona zar ne?-sigurnim tonom reče dječakov deda

-Da, bila je..i strese se. Tijelom mu je prošla jeza.

-Aman ko vam je ta „ona“više? Da li je ovo dogovoreno da me napravite ludim-reče dječakov otac

-Ne, na žalost -dobaci starac, ni ja nisam vjerovao mom ocu, a trebao sam. Možda mogu da dam objašnjenje ali ne i da tvrdim.

-Ti si me pitao onda za inicijale na kapiji-obrati se dječaku.

-Jesam-zbunjeno će on

-E pa vrijeme je da onda saznaš istinu. Inicijali na kapiji su svi prvorođeni sinovi koji su se ubili. Okolnosti su bile nerazjašnjene.

A inicijali A+K. A je ime one ćerke koja je stradala u požaru a K je bilo ime njenog nesuđenog vjernika. On je bio baštovan. Ovu kapiju je napravio za nju. Ona su značila bijeg za njih dvoje. Nakon njene tragične smrti on se objesio u dvorištu. Kažu da je njen duh lutao kućom u potrazi za njim. Navodno, pričali su da se svetila svakom prvorođenom sinu koji je rođen u ovoj kući.

Ja sam posljednji.. nisam razumio zašto me je otac na silu natjerao da odem odavde, ali sada znam. Na žalost, izgleda da nema bjekstva od sudbine. Na kraju sam ipak došao tu.

-Bravo! Sve petice! E za ovo imaš biciklo od mene mali! -ćušnu otac sina i nasmija se.

-Tata, šta će mi biciklo kad ne znam da vozim?-reče razočarano sin.

-Jao mali kako si bezobrazan! Tebi čovjek ne treba ništa dati! Dolazi ovamo kada ti kažem!

Sin ode do sobe, baci se na krevet i nastavi sa čitanjem započete knjige.

…….

-Dragi, šta ćemo za ručak?-zapita žena muža.

Ma šta god, nisam nešto ni gladan, nego, onaj mali ne izlazi i dalje iz sobe? -zabrinuto reče otac.

-Ne -slegnu ramenima majka

-Naše prokletstvo je bilo što je uopšte išao onamo. Koji ga đavo natera da mi je znati?-pljunu otac sa strane

-Ćuti, ne prizivaj zlo u kuću!-zavika majka.Pustimo ga, proći će ta nervoza, ipak je samo dijete zar ne?-očekujući potvrdu muža žena nastavi- jak je on dječaka, duša moja.

Ode da pristavi jelo, otac je odsutno gledao kroz prozor.

-Je li gotov ručak?-zapita deda sina

Tišina.

-Rekoh, je li gotov ručak!?

-A? A ručak, ne, sad je pošla. Mali je odličan.-reče monotonim glasom sin

-Bravo!-pljesnu deda

-Da..

………

-Hajde, možemo ovdje da igramo fudbal-dogovaraše se dječaci . -Ma ne znam smijemo li, nečija je ovo kuća-zabrinuto će manji.

-Ma hajde, malo pa idemo kući.Šutni. Go je ovaj zid pa do kapije tamo-namjesti se da primi go.

-Evo ide torpedo !Nema šanse da je uhvatiš!-šutnu.

Lopta se odbi o zid i ode u baštu.

-Hajde idemo zajedno, postavi mi ruke da se popnem.

……..

-Jesi li našao loptu?Ej?-zavika manji

-Halo? Gluvaću?-priđe dječaku kome je lopta stajala u ruci. Bio je nepomičan.

-Ej, šta si se ukipeo?-zapita prilazeći

Dječak je držao loptu i zurio u natpis:

„Ovdje leži posljednji od nas.“

-Ej-ćušnu ga manji, šta ti je?-prestrašenim glasom zapita manji

U jednom trenutku dječak se trže, ispusti loptu i vrišteći potrča kući.

Manji je ostao prestrašen i u čudu.

-Šta mu bi?-krenu da uzme loptu kad primijeti da ispod natpisa stoji urezano: „Dug nije namiren“

……..

Kraj